Moj internet dnevnik
degmat
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34302
Blog
srijeda, prosinac 21, 2011
Sakramentalna kopulacija

Također  me je oduševio jedan drugi duhovni vođa. Njega sam upoznao na Teozofskom kampu, davne 1983. godine. Taj je novopečeni lokalni guru postao čuveni osnivač “yoga-sex” grupe pod imenom “Komaja“ odnosno „Makaja“. Bio je više puta u novinama i na televiziji. Njegova je ideja jako smiona. On propagira nekakvu vrstu duhovnog (a i tjelesnog) braka nekoliko muškaraca i desetak žena. Čovjek se sa svojom seksualnom yogom dosta obogatio, a ima i mnoge sljedbenike kod nas, kao i na Zapadu. Normalno, da je sa ovakvom vrstom (bračne) zajednice  trn u oku oficijelnoj religiji. Svi sljedbenici su uglavnom intelektualci, koji se u ovakvom “društvu” jako dobro slažu. Najvažnija stvar u cijeloj toj prići je: Tko voli, neka izvoli. Napominjem da postoji razrađen sistem učenja koji koristi seksualnu snagu orgazma za postizanje prosvjetljenja. To je Tantra. Kratko rečeno, glavna bit tantre je u upražnjavanju seksa, gdje se orgazam odugovlači i više od sat vremena. Normalno, za tako nešto naučiti treba mnogo volje i strpljenja.

 U teozofskom kampu je bio i moj prijatelj šaljivđija. Imao je šator odmah do “Svetog Franje“. Ovo čudno ime smo nas nekolicina dali tom seks-guru-u jer mu je ime Franjo. Taj mladi guru je boravio u malom šatoru skupa sa dvije jako zgodne sljedbenice. Navečer je s njima upražnjavao seksualne odnose u troje. Šaljivđija je taj njihov trojni sex nazvao malo drukčije: trostruka sakramentalna kopulacija. Još je nadodao: „Tantrički seks se upražnjava u dvoje. Tako nešto je zapisano u indijskim svetim knjigama. Cilj tantre je spajanje muške i ženske duše u jednu, a to se postiže u orgazmu. A i biblija kaže da će njih dvoje biti jedno tijelo i jedna duša. Franjo je malo odstupio od te prakse, pa je uveo seks u troje. Ne znam što će mu na to reći teoretičari tantre, jer je ova duhovna disciplina usmjerena na stvaranje cjeline od dvojstva. Ovaj svijet je u svakoj stavci realiteta dvojan: svjetlost-tama, gore-dole, život-smrt, muško-žensko. Vođa od Komaje je svojom tantrom poremetio ovaj redoslijed, jer je koristio pozu veneris: koitus vaginalis & cunnilingus“ (Ako netko nije upoznat, evo kako izgleda ta seksualna poza: muškarac leži na leđima, a dvije ga djevojke „opslužuju“. Jedna mu sjedi na spolovilu, a druga mu sjedi bliže glavi, tako da on ovu drugu „opslužuje“ svojim jezikom). A zašto trostruka sakramentalna kopulacija? Zato jer je jednostruka kopulacija u stvari masturbacija. Ovakvu „tehniku“ koriste neke crnomagijske organizacije. Dvostruka je klasični seksualni čin u dvoje, a trostruka je u troje. Sakramentalno znači da se radi o duhovnoj tehnici koja služi da se osobe uvedu u „viša stanja svijesti“. Kod tantre se to postiže uz pomoć seksa.

Životni put tog „Svetog Franje“ je bio specifičan. Još kao dječak je bio jako zainteresiran za duhovnost. Potjecao je iz vrlo religiozne kršćanske obitelji. Svi su već u njemu vidjeli budućeg katoličkog svećenika. Na žalost od toga nije ispalo ništa. Mladić je bio kršćanski duhovnjak sve dok nije ušao u pubertet. Onda su hormoni počeli raditi svoje. Kako to obično biva sa većinom mladih ljudi, masturbacija je postala njegova prva seksualna opsesija. Nije prošlo mnogo vremena da pa je tražio da do bude pravi seks sa odgovarajućom ženskom osobom. Ali duhovnost i seks ne idu nikako skupa, pogotovo ne u kršćanstvu. Njegov mu je svećenik predlagao dugačke molitve da bi se oslobodio grešnih misli i želja. Par krunica dnevno, koje je Franjo molio, nisu bile dovoljne da anuliraju tu vrlo veliku seksualnu želju. Mladić je uskoro promijenio ploču. Uvidio je jako glupo uskraćivati se seksa zbog nekakve duhovnosti. Pošto je paralelno sa kršćanstvom proučavao i indijsku filozofiju, odlučio je spojiti duhovnost sa spolnošću. Bez seksa nije mogao, a po prirodi je bio vrlo usmjeren prema duhovnosti. Naučio je elemente tantre te je počeo primjenjivati u životu. Uskoro je imao oko sebe određeni broj istomišljenika (odnosno istomišljenica). Tako ti je naš Franjo postao specijalist za seksualnu duhovnost. Nešto kasnije je oformio i svoj pravac duhovne organizacije koju je nazvao „Komaja“, odnosno „Makaja“.

Za razliku od “Komaje“, upoznat sam sa jednim sličnim slučajem, koji na žalost ima jako negativne konotacije. Opet dolazi do izražaja ona moja ideja da nešto za nekog čovjeka može biti jako dobro, dok za nekog drugog, jako negativno. Radi se o slučaju jednog lokalnog yoga-učitelja. Taj čovjek, koji je imao oko 45 godina, izgledao je jako produhovljeno. Vodio je svoju “školu” yoge i meditacije. Bio je u braku (doduše bez djece). Jednog dana je “pukla” velika blamaža. Dvije djevojke od nekih 25-30 godina (nisu baš balavice) su ostale s njim u drugom stanju. On se zbog toga rastavio od supruge, te oženio jednu od ovih dviju djevojaka. Sa obadvoje je nastavio živjeti u jednoj vrsti bigamije, skupa sa djecom. Malo glupa situacija, ali sama po sebi nije bila toliko ružna, osim za njegovu prvu suprugu. Zbog te njegove nepromišljenosti, dogodio se jedan nemili događaj sa jednom drugom sljedbenicom. Naima, jedna je djevojka, gajila jako dobre osjećaje prema svojemu učitelju yoge. Tu nije bilo seksualnih primjesa, nego čisto duhovna veza sa puno ljudskosti i povjerenja. On je srušio cijelo njezino vjerovanje u yogu i svu duhovnost koja iz nje proizlazi. Jadnica se liječila na psihijatriji nekoliko mjeseci. (neki kažu da je prije negoli je našla utočište u yogi, bila narkomanka)

Razočarenje, koju je izazvao taj, nazovimo ga “produhovljeni učitelj yoge“ je bilo stvarno poražavajuće. Yoga zajednica se dugo vremena od tog oporavljala. To nije bila velika grupa ljudi, možda njih nekoliko stotina. Zamislite (ne daj Bože) kada bi naš karizmatik Zlatko Sudac napustio svećeničku službu jer su s njim dvije mlade vjernice ostale u drugom stanju. Jedna je čak i udata. I neka bi sa obadvoje odlučio živjeti u svojevrsnoj bigamiji. Kakvo bi to razočaranje nastalo! Eto, upravo tako je to bilo sa učiteljem yoge. Samo što je ovaj razočarao relativno mali broj ljudi.  Moj prijatelj šaljivđija je na svoj način komentirao ovaj slučaj: “Izgleda da je naš učitelj Ivan previše čitao Vede, a premalo Bibliju. Da je malo bolje proučavao Bibliju vidio bi da u njoj stoji zapisano: “Ako te muškost tvoja sablazni, odsijeci ju. Jer zaista kažem vam, bolje vam je bez muškosti u raj, nego li sa muškošću veličine kao u magarca, u vječito prokletstvo“. Učitelj Ivan jednostavno nije mogao a da ne materijalizira seksualne maštarije većine muškaraca. A to je seks u troje, koji se najčešće radi po sistemu: „coitus vaginalis & cunnilingus“ Za razliku od Franje, Ivanu je Tantra bila zadnja rupa na duhovnoj svirali. Ivan je to radio isključivo iz zadovoljstva, a ne zbog nekog spajanja duša.

Takvi kvazi-učitelji bi trebali biti jako oprezni sa svojim ponašanjem, jer svi ne prihvaćaju duhovni izazov na isti način, niti svi imaju jednaka razmišljanja. Morali bi se čvrsto držati načela koja propagiraju, iako bi ponekad  željeli od njih odstupiti radi vlastitog zadovoljstva. Ako drugoga učiš pravilnom ponašanju, moraš se i sam tako ponašati, jer se gubi vjerodostojnost. Osnivač “komaje” bar nije lažov i oportunist. On živi u skladu sa svojim načelima, a sljedbenici ako im to odgovara, mogu mu se pridružiti. Nema lažnog morala. Sve je transparentno. Franjo od Komaje sada živi sa petero žena i sa svima se dobro slaže, a što je najvažnije i žene mu se međusobno dobro slažu. Niti jednoj članu ili članici Komaje na pada na pamet zbog toga rezati žile.

            A crkva, što kaže Katolička crkva o tom „Svetom Franji od Komaje“? Ona ga smatra sotonistom. Zbog toga što propagira poligamiju i što ima tako liberalan stav prema čovjekovoj spolnosti. Duhovna tehnika i meditacija koju taj guru širi je za crkvu manje važna. Njoj je opasna „ideologija“ koja ide uz te duhovne tehnike. Franjo je uvidio na temelju vlastitog životnog iskustva da je celibat jedna vrlo neprirodna pojava koju Katolička crkva nameče svojim svećenicima. Zbog te neprirodnosti se javljaju brojna zastranjenja kod svećenstva. Nije baš zanemarujući broj svećenika koji potajice imaju vrlo aktivni spolni život. Ali, na žalost ima i određen broj koji imaju i zakonski opasno spolno ponašanje. Pedofilija je tu broj jedan. Homoseksualnost nije toliko izražena, ali se ona može primijetiti u pedofilskim aferama, jer se ponajčešće radi o napastovanju dječaka, a manje djevojčica. Crkvi je poznat stav koju ima „Franjo od Komaje“, pa ga žestoko napada nazivajući ga sotonistom. U principu je za Crkvu svaka osoba sljedbenik sotone, ako se ne drži njezinih krutih stavova. Franjina poligamija se ne uklapa u svetost kršćanskog braka. Crkva se drži biblije, ali je ne može u svim stavkama primjenjivati. Uzmimo na primjer kralja Solomona koji je imao veliki harem žena. Njemu se za to ne zamjera, jer je on živio prije 3000 godina. Onda su vrijedila drukčija pravila. Kralj Solomon je poznat po svojim psalmima u Starom zavjetu gdje veliča žensku ljepotu i ljudsku spolnost . Riječ je o čuvenoj „Pjesmi nad pjesmama“. Po današnjim mjerilima crkve, Solomon bi trebao biti veliki grješnik zbog poligamije. Crkva je sebi uzela za pravo da postavlja pravila koja ulaze u „svetu doktrinu“ pa stoga postaju obvezatna svim vjernicima (uključujući i onima koji to nisu). Te norme ponašanja koje crkva nameće nisu posljedica nikakve Objave Duha svetog, nego je to samo posljedica društvene klime koja se mijenja razvojem civilizacije. Tako da je normalno da Kralj Solomon ima harem i da po želji može spavati u isto vrijeme i sa nekoliko žena. „Coitus vaginalis & cunnilingus“ koji on koristi nije grijeh jer on svetac iz biblije. A Sveti Franjo od Komaje je sotonist. Ako  se Crkva strogo drži pravila, trebala bi Solomona posmrtno ekskomunicirati kao velikog grješnika. Moje je mišljenje da Franjo nije Sotona. Možda mu je Sotona samo jedan njegov mali (odnosno „veliki“) dio tijela (u međunožju). To bi trebalo pitati njegove žene, kojih ima petero. Da nema on tog svog „Sotonu“, sumnjam da bi uspio zadržati toliki broj žena oko sebe. Suvremene žene-intelektualke nisu toliko glupe da bi se držale nekog muškarca koji im ne pruža ništa više od meditacije!

degmat @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 30, 2011
Ne ubij
Evo jednog slučaja vezana za glavnu Božju zapovijed: Ne ubij.
Praktično sve religije imaju ovakvu zapovijed kao najvažniju. Uz to, te iste religije dozvoljavaju odstupanje od te zapovjedi u ratu. Smatra se da čovjek ima pravo ubiti ako mu je život ugrožen, odnosno obitelj i prostor u kome živi. Svjedoci Jehove smatraju, da se ne smije ubiti čovjeka niti u ratu, niti u nužnoj samoobrani. Stoga oni nikada ne pristupaju vojsci, niti koriste oružje. Jedan psiholog im je postavio psiho-test: Oko vas bjesni rat. Vaše selo se našlo u neprijateljskom obruču. Ako neprijateljski vojnici uđu u selo, sve će vas poubijati. Slično kao što su napravili Srbi u Srebrenici, s time da će biti ubijeni ama baš svi (a ne samo muškarci). Pitanje na psiho-testu je bilo: Kolona tenkova ulazi preko mosta u vaše selo. Vi imate detonator koji će uništiti most i neprijatelja na njemu. Na taj način spašavate sebe, svoju obitelj i prijatelje. Ako ne aktivirate eksploziv, biti će te indirektno odgovorni za smrt nekoliko stotina vaših najbližih, koje će izmasakrirati vojnici. Ako pritisnite detonator, ubiti ćete oko 100 neprijatelja i spasiti selo. Nemate nikakvih drugih solucija (bijeg iz sela, pregovori ili sl.). Rezultat testa je bilo: 97 % bi aktiviralo eksploziv na mostu.
Imam jedan pravno specifičan slučaj. Radi se o ubojstvu trojice redarstvenika, koji su bili u običnoj ophodnji po gradu Daruvaru. Slučaj se dogodio negdje u rujnu 1991. U to doba su već bili počeli sukobi između hrvatskih snaga sigurnosti (policije) te pobunjenih srba. To su bile više tkz. “čarke”, a ne neki veći ratni potezi. Trojica mladih policajaca je patrolirala gradom Daruvarom, koji je jedan od multi-etničkih hrvatskih gradova. Nije bilo još oružanih sukoba u tom gradu. Postojala je samo velika napetost između Srba i Hrvata. Policajce je iza leđa zaskočio jedan pobunjeni Srbin, te ispraznio bez upozorenja cijeli šaržer iz kalašnjikova. Ubio je svu trojicu, a on sam je uspio pobjeći iz grada, u zonu van domašaja hrvatske vlasti. Pitanje glasi: da li je taj Srbin obični ubojica? Normalno, Hrvati bi rekli jeste, a Srbi bi rekli da je heroj. Ubojica se osjeća kao heroj koga ne peče savjest zbog trostrukog ubojstva. Ali, što će reći Bog za ovo njegovo ubojstvo? Opet je pitanje: koji to Bog, odnosno čiji to Bog? Ako otiđe na ispovijed kod pravoslavnog svećenika, ovaj će mu dati samo tri očenaša. Ipak se mora barem malo pokajati za ubojstvo trojice ljudi. Ako bi slučajno to bila ispovijed kod katoličkog svećenika (skoro pa nevjerojatno), onda bi mu ovaj pripisao 3000 očenaša i obavezno prijavljivanje Hrvatskim vlastima. Svaka ispovijed ima smisla isključivo onda ako se čovjek iskreno pokaje za svoje nedjelo. Pokora je sporedna ali također važna. U slučaju ovog srbina vrijednost bilo koje ispovjedi je upitna. Upravo zbog te važne činjenice da ne postoji psihologija iskrenog kajanja. A iskreno kajanje nije moguće raditi jer nema grižnje savjesti. Crkveni oci smatraju vrlo teškim teološkim problemom izostanak grižnje savjesti kada pojedinac radi neki grijeh, upravo zbog toga jer se takva osoba ne može iskreno pokajati. Takvim se pojedincima savjetuju svakodnevne molitve u cilju da im Bog „otvori“ oči, pa da se mogu iskreno kajati. Moje dosadašnje iskustvo ne temelju komunikacije sa vjernicima je pokazalo upitnost ovakve prakse. Znam neke prijatelje koji koriste kontracepciju, a crkva ju zabranjuje. Oni i dalje bez ikakve grižnje savjesti upražnjavaju seksualne odnose korištenjem kondoma. Neki su se molili da im proradi savjest. Ali bezuspješno. Takav problem je prisutan i kod ovog srbina. On bi htio unatoč tome što ga ne peče savjest, napraviti pravovaljanu ispovijed u cilju da ne bi završio u paklu. Također je svjestan da su svećenici različitih vjeroispovijedi vrlo šaroliki u svojim pokorama.
Recimo da je taj srbin otišao na hodočašće u Svetu zemlju. Odlučio se dakle ispovjediti u nekoj “neutralnoj” crkvi, kao npr. Armenska crkva u Izraelu. Normalno, svećenik bi tražio pokajanje i prijavljivanje službenim vlastima. Sve crkve to zahtijevaju, jer nije dovoljna samo ispovijed i molitva za pokajanje. Od svakog ubojice se traži da se mora prijaviti te ispaštati svoj grijeh u zatvoru. Kod većih grijeha se zahtijeva uz zatvor i svakodnevna molitva za pokoru. Ne može se ubiti čovjeka pa tražiti samo da ti Bog oprosti. Taj neutralni svećenik je smatrao da Srbin mora izmoliti 30 krunica, te odležati u zatvoru 30 godina. To bi bila primjerena kazna za trostruko ubojstvo. Pretpostavimo da je srbin-ubojica poslušao tog armenskog svećenika, te se prijavio vlastima u Hrvatskoj (uz to je izmolio i 30 krunica). On će sada  potpasti pod civilnu pravnu ingerenciju, te mu ova mora pripisati kaznu. S ovakvim razvojem događaja bi se složiti svećenici bilo koje vjeroispovijedi. Građansko pravo je u ovome slučaju vrlo neobično. Predsjednik Hrvatske je donio na kraju rata uredbu o općoj amnestiji. To znači da svi pobunjeni Srbi imaju oprost od oružane pobune i neće zbog toga odgovarati pred zakonom. Tu su samo izuzeti oni pojedinci koji su se ogriješili u međunarodno pravo ratovanja. Misli se na klasične ratne zločince. Srbin ne spada u ratne zločince, jer je pobio osobe pod oružjem. Ubijeni policajci spadaju u oružanu silu sa kojom je druga strana u sukobu. Amnestija obično počinje od nekog datuma. Recimo da je predsjednikova uredba potpisana na datum početka amnestije 01.10.1991. Ako se ubojstvo dogodilo 30.09.1991., onda je taj Srbin običan ubojica, koji neće biti amnestiran. Da je slučajno pobio trojicu policajaca par dana kasnije, bio bi amnestiran kao običan sudionik u oružanom sukobu. Tako to kaže građansko pravo. Stvar se vrlo komplicira, ako je toj trojici policajaca na ulici pristupila neka žena da ih nešto priupita. Srbin je počeo na njih pucati, te je pobio i policajce i nevinu ženu. Da li je on ratni zločinac ako je to bilo poslije 01.10.1991.? Za ubojstvo policajaca će dobiti amnestiju, ali ne i za ubojstvo nevine žene. Ja mislim da sve to ovisi o dobrom pravniku koji će ga braniti. Ovaj bi mogao dokazati da je to bio sukob o kojemu mora ponekad biti i civilnih žrtava. Ako bi mogao platiti dobrog advokata, vrlo je vjerojatno da bi prošao bez zatvora. Ako bi mu zbog siromaštva bio dodijeljen službeni branitelj, onda bi odrapio u zatvoru 30 godina. Ponekad pravda ovisi i o novcu, a ne samo o građanskom ili pak Božjem zakonu. Zamislimo sada slučaj da je Srbin poslušao armenskog svećenika, te se prijavio hrvatskim vlastima, ali je uzeo dobrog pravnika da ga brani. Pošto je ljude pobio prvog listopada, slijedila mu je amnestija. A što je bilo sa nevinom ženom? Stvar je bila specifična. Naime, ta žena je bila “čistokrvna srpkinja“, čiji je sin sudjelovao kasnije u oružanoj pobuni, na strani Srba. Zbog toga nije nitko od nadležnih struktura hrvatskih vlasti tražio da Srbin-ubojica odgovara za njezino ubojstvo. Kada je ubojica na sudu saznao da je žena bila Srpkinja, bio je (normalno) jako pogođen tim saznanjem. Odlučio je svaki dan moliti jednu krunicu za dušu te srpkinje, jer ga je pekla savjest. Svećenik nije tako nešto od njega uopće tražio, jer je smatrao da je dovoljno za pokoru, kazna koju će mu pripisati civilna Hrvatska vlast. Sada se dogodio paradoks, jer je civilna vlast srbina oslobodila. Armenski svećenik je smatrao da će biti dovoljna pokora, dugogodišnji boravak u zatvoru. Vjerojatno bi sada trebao svećenik izvršiti  preinaku pokore, jer od zatvora nije ispalo ništa. Nikad nisam čuo za ovakvu mogućnost, da svećenik mora preinačiti pokoru, jer je se grješnik nedovoljno iskupio za svoje grijehe. Ali ne svojom krivicom. Što sada preostaje tome srbinu? Da samoinicijativno moli svaki dan 4 krunice. Po jednu za svaku ubijenu osobu? Možda će on stvarno moliti 4 krunice dnevno, ali za dušu ubijene srpkinje. Za hrvatske redarstvenike ga ionako ne peče savjest. On bi se on ipak trebao najprije moliti Bogu da mu ovaj omogući da mu „proradi“ savjest, pa da mu postane žao i ubijenih redarstvenika. Baš me  zanima što će se dogoditi na vratima neba kada taj Srbin umre. Da li će i njemu Sv. Petar oprostiti četverostruko ubojstvo jer se dogodilo 01.listopada, a to je dan početka amnestije po odluci Hrvatskog sabora?
Tu dakle vidimo, da je čak i najteži grijeh podložan ljudskim normama i specifičnostima. Nište nije sveto samo po sebi. Nije Bog taj koji odlučuje što je grijeh, nego to odlučuje čovjek kao društveno i razumno biće. Ponekad zbog toga, u nekim škakljivim situacijama, svećenici imaju običaj reći da će Bog na nebu odlučiti da li je počinitelj napravio grijeh. Tipičan primjer su dakle ratni zločini. Mnogi svećenici, u tim slučajevima izbjegavaju osuđivati prekršitelje. To radije prepuštaju Bogu.



degmat @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 4, 2011
Jako malo je religijskih pogleda na svijet koji ima veliku dozu kritičnosti. Ja osobno sam meditant TM-a već 20 godina, ali nisam podlegao ovoj narodnoj poslovici. Maharishi je jednom odgovarao na pitanja o sličnim tehnikama razvoja ljudskog duha. On je rekao svoje mišljenje, koje je karakteristično svim mogućim religijama: “Postoji bezbroj načina da čovjek iz jednom grada dođe u drugi. Može koristiti automobil, željeznicu ili pak avion. Svaki od nas zna da je putovanje avionom najbrže. Tako je to i sa transcendentalnom meditacijom. Ona je taj avion. Ona je najbrža tehnika, od svih drugih mogućih“. Ja sam prekinuo predavanje i objasnio predavaču da se ne slažem sa mišljenjem Maharishi Mahesh Yogija. Učitelj je bio zbunjen (a malo i uvrijeđen). Dalje sam mu objasnio svoje viđenje te problematike. TM može biti i najbrža tehnika, ali se to ne smije reći. To je previše sliči na hvalisanje. Učitelj se nije s tim složio, jer ako je to rekao Maharishi, onda je to mjerodavna istina. Ja sam onda citirao Buddhu koji je jednom bio rekao, neka ljudi ne usvajaju tradiciju, i neka ne uzimaju zdravo za gotovo riječi koje im kaže neki mudrac. Pa makar to bile i riječi samog Gothame Sidarthe. Učitelj odvrati da ovo nije budizam, nego da ovdje vrijede druga pravila. Ja sam mu rekao da ne mogu promijeniti svoje mišljenje, jer da sam naučio svugdje biti kritičar. Što ja mogu, ako se to nekima ne dopada. Tako sam ja kritičar TM-a , iako sam meditant, a također sam kritičar i crkve, iako sam kršten i crkveno oženjen. Moj otac je bio član Komunističke partije. Svaki put kada bi došao na sastanak bi rekao: “Ja nisam došao na Partijski sastanak da vas podržavam, nego sam ovdje da vas kritiziram“. Samo je nekolicina partijaša to smatrala dobrim razmišljanjem, a svi ostali su bili mišljenja da ga treba iz Partije izbaciti, jer da im ne ide niz dlaku. Većina ljudi je takva. Svi vole samo da ih ljudi vole i podržavaju. Nitko ne voli kritiku, koliko god ona bila i najzdravija. Ljudi najviše mrze kada netko kritizira njihovu vjeru ili njihovu stranku, koja uz političko opredjeljenje ima i specifičan pogled na svijet. Svi mi mislimo da smo najpametniji u svim stvarima. Ova vrsta umišljanja koči razvoj čovječjeg uma i svijesti.

Za sve religije vrijedi narodna poslovica: “Svaki cigo svoga konja hvali”

degmat @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 11, 2011
Tajna

Magija je sistem budalastih rituala, koje rade isto takvi budalasti pojedinci. Ovako bi inače 99% pučanstva definirali magiju i alkemiju, na temelju svojih osobnih uvjerenje, odnosno znanja koje imaju o istima. Što kažu za nju osobe koje su ušle malo dublje u teoretske i praktične osnove ovog dvojca. Oni bi rekli slijedeće: Magija je izazivanje promjena u svijesti, u skladu sa slobodnom voljom pojedinca. Također bi neki rekli: Magija je sistem znanja i vještina, kako da svoje želje što lakše i bezbolnije pretvorimo u praktičnu realizaciju. Odnosno: Magija su naporni psihički treninzi koji dovode čovjeka do prosvjetljenja.

Godine 2007. je jedna od najpopularnijih književnih djela u svijetu bila  knjiga sa naslovom  “TAJNA“ od Rhonde Byrne. Za onog koji zna, to je knjiga o magiji. Za onog koji nije upućen u magiju, to je knjiga koja objašnjava kako što efikasnije materijalizirati svoje želje. Najvažnija stvar te knjige je u tome što se magija ne spominje niti u jednoj jedinoj  riječi?! Da je pisac kojim slučajem direktno pisao o magiji, ali potpuno na istu temu, prodao bi knjigu u dvije tisuće primjeraka. Ovako ju je prodao u skoro 2 miliona primjeraka! Nastojati ću u kratko opisati temu knjige, te ju objasniti sa magijske strane. Magijska strana ove knjige je vješto zakamuflirana, jer bi joj drastično pala ozbiljnost. Na ovakav način je pisac u potpunosti uspio objasniti samu bit psihičke magije, a da nju nije niti spomenuo. Knjiga je u stvari jedan veliki zbroj intervjua sa poznatim osobama, te o njihovim objašnjenjima kako su postali bogati i slavni. Nije riječ o nikakvim teorijama businessa, nego se radi čisto o psihičkom stanju pojedinaca koji su imali želju (kao i svi mi) da budu bogati i slavni. Oni su to uspjeli. Većini nas to nije pošlo za rukom. Kako da su pojedinci to uspjeli, a ostali nisu? Pojedine uspješne osobe su u stvari koristile (mnoge spontano) sistem vizualizacije. Kako definirati tu riječ? Sama riječ vizualizacija kaže da mi nešto vidimo (to je inače prijevod sa latinskog izvora ). Uspješni ljudi vide u naprijed svoj uspjeh. Ovi vide sebe kako nisu više siromašni. Oni vide sebe da nisu više “zadnja rupa na svirali “ nego uspješni i slavni ljudi. U knjizi ovako piše: Pojedinac sebi predstavi neki cilj. Cilj obavezno mora biti relativno lako ostvariv, nikako nešto nebuloznog. Recimo da je to bio neki student, koji je kasnije postao vrlo bogat. Knjiga opisuje metodu koju je koristio taj student da uspije u životu. Na temelju znanja koje imam o psihičkoj magiji te u skladu sa  knjigom “Tajna“ opisati ću vam u kratko bit, kako se želje lakše ostvaruju.

Prvo: Najprije se mora postaviti neki cilj kojeg želite ostvariti. Ako ste dakle student, morate imati za cilj da položite ispite, pod uvjetom da vam je studij ne prvome mjestu prioriteta u životu. Vjerojatno vam je jedan od daljnjih želja da se uspješno zaposlite sa diplomom. Uz to želite kasnije biti i uspješan u poslu. Vaš je dakle zadatak da vam ciljevi budu poredani po stepenicama kako slijede u životu. Normalno, da nitko pametan neće željeti doktorat, a da je tek student. Sva energija i želja studenta mora biti usmjerena dakle, na uspješno polaganje ispita. Kada je želja strogo definirana slijedi slijedeća stvar:

Drugo: Kao student morate intenzivno sebe zamišljati u situaciji da polažete ispit. Morate vidjeti u mislima da ste taj ispit položili sa najboljom ocjenom. Na ovakve misli morate biti koncentrirani i ne dopustiti negativnim mislima da dođu do izražaja. Isključivo morate sebe vidjeti u situaciji koja odgovara uspješnom položenom ispitu, kao na primjer : da vam profesor upisuje peticu u indeks, da vam kolege čestitaju, da vi njih častite pićem u studenskoj menzi. Znači, isključivo pozitivno razmišljanje. U knjigama o magiji piše još jedna važna stvar koja nema u “Tajni“. Vrlo je važno kako se razmišlja o uspjehu. Ako se o uspjehu razmišlja kao jedno ugodno sanjarenje, tada stvar nije naročito uspješna. Vi dakle morate uspjeh zamišljati koncentrirano i u mislima jako živo i realno. Za to vam treba određeni psihički napor. Upravo je taj napor stvar uspjeha spontane psihičke magije: koncentrirano i živo pozitivno razmišljanje o uspjehu i svemu što je vezano za njega. Osobe koje se uspijevaju bolje usredotočiti na ovakve misli o uspjehu, te ih dulje zadržati u mislima, postižu bolje rezultate. Upravo zbog tog koncentriranog razmišljanja o uspjehu, neki ovaj način ostvarivanja želja nazivaju “Aladinov princip“. Mnogima je poznata priča da je Aladin trljao (glancao) glinenu uljanu lampu. Iz nje je izašao dobri duh koji je rekao da će Aladinu ispuniti tri želje. To trljanje lampe je naše psihičko uživljavanje u proces ostvarivanje naših želja.

Treće: Važna stvar osim vizualizacije uspjeha je u tome da se morate što bolje “uživjeti” u svojim mislima u zadani cilj. To bi značilo da morate ulagati neku vrstu psihičke (emocionalne) energije. Morate se u  mislima truditi što više, da osjećate radost i veselje kao da je cilj već postignut. Ove slike kako sebe zamišljamo, da je cilj postignut, moraju se što češće sebi predočavati. Takva  misaona radnja je od suštinskog utjecaja na samu bit operacije. Većina nas može par puta sebe zamišljati u postizanju cilja. Malo je teži slučaj da se to sebi predočuje više desetaka puta na dan, a svaki put po koju minutu. U knjizi “Tajna“ čak ima i nekih bezazlenih primjera uspjeha u životnim situacijama. Ima jedan primjer uspješnog poslovnog čovjeka koji uvijek nalazi parking za svoj auto. On kada krene na posao, vizualizira u svojoj glavi kako ga obavezno čeka parking. Vizualizira kako upravo netko odlazi te mu oslobađa mjesto za njegov mercedes. Navodno da ima mnogo više uspjeha u parkiranju od svojih kolega, koji moraju izgubiti u prosjeku i do pola sata da nađu adekvatni parking.

Četvrto: Kada se neki cilj ostvari, onda se ide obavezno na slijedeću stepenicu ostvarivanja želja. Na smije se nikako vizualizirati neki daljnji cilj. Naš student, dakle najprije vizualizira uspješno polaganje ispita i to kako slijede na fakultetu. Na kraju će na isti naći sebe zamišljati kako je diplomirao. Nakon diplome će sebi postaviti cilj da se zaposli u nekom uspješnom poduzeću. Davati će molbe za posao, te će sebe vizualizirati kako radi upravo u dobroj firmi. Kasnije može vizualizirati da je unaprijeđen. Neki psiholozi tvrde, da su ljudi koji koriste ovakve tehnike, uspješniji iz čisto psihološko–praktičnih razloga. Student koji sebe vidi kao uspješnog, imati će bolje rezultate na ispitima, jer je samouvjereniji, odnosno kod njega ima manje treme i sumnje u uspjeh. To je neka vrsta psihičkog placeba koje umnogome olakšava stvar. Ovakvo nešto vrijedi i onda kad čovjek traži posao. On će ostaviti mnogo bolji dojam kad dođe na razgovor kod poslodavca od konkurencije, upravo zbog samouvjerenosti. Ovakav psiho-mehanizam ne postoji u slučaju da se radi o situacijama u kojima se ne pojavljuju ljudi. Primjer je gore naveden - osoba koja traži parking.

Moramo uzeti jednu vrlo važnu stvar u obzir. Postoji velika opasnost da osobe koje vizualiziraju izgube moć realnog procjenjivanja. Dobra je stvar biti veliki optimist i vjerovati u uspjeh. Ali sam optimizam nikad nije dovoljan, jer treba i funkcionalno djelovati. Na primjeru našeg studenta bi bilo da on po cijele dane samo vizualizira da je položio ispit, umjesto da veći dio vremena posveti samom učenju. Sumnjam da bi bilo tko uspio položiti ispit, a da nije knjigu nije ni taknuo, odnosno ako je vrlo malo učio. Prema tome, znanje iz psihičke magije ima uspjeha samo onda ako ide paralelno i odgovarajuća akcija. Druga slična opasnost zastranjivanja je i nerealni optimizam. Može čovjek po cijele dane vizualizirati da će dobiti posao u svojoj struci (npr. kao tokar), a na zavodu za zapošljavanje ima nekoliko stotina tokara. Bolje bi mu bilo da razmišlja o prekvalifikaciji u neko zanimanje koje ima konjunkturu. Tek nakon prekvalifikacije može vizualizirati da je dobio posao u poduzeću gdje je predao molbu. Jako je glupo vizualizirati da si dobio posao u firmi gdje se javilo još 170 ljudi, a traži se samo jedan djelatnik.

Osim navedene knjige „Tajna“, postoje još nekoliko knjiga na istu temu. To je Transurfing ruskog fizičara Vadima Zelanda. Ovaj ruski znanstvenik iznosi na svoj način kako praktično realizirati znanje o psihičkoj magiji. Transurfing je dakle jedna životna filozofija o funkcionalnoj materijalizaciji naših želja. Te ideje je Vadim Zeland napisao u nekoliko knjiga istog naslova (Transurfing 1, Transurfing 2 ……6. )

Ako sada pogledamo što je to u stvari molitva, vidjeti ćemo shodno gornjemu tekstu, da ona predstavlja jednu varijantu psihičke magije (nadam se da me zbog ove konstatacije, vjernici neće linčovati). Osoba koja moli, obavezno to radi zbog nekog cilja. Cilj može biti vječni život nakon smrti, a može biti i zdravlje. Najčešće su ciljevi molitve nešto uzvišenijeg u životu. Čuo sam za slučajeve, da su neki studenti molili za uspješno polaganje ispita. Kada se čovjek pravilno moli on je koncentriran na molitvu, a također su mu misli usmjerenje na postizanje cilja molitve. Znači da je princip vizualizacije isti, samo što se ne vizualizira direktno, nego indirektno preko molitve. Uz to osoba ima u mislima prisutnost ideje da će njegove molitve uslišati vrhovno biće – Bog. Oni koji su veći vjernici, te oni koji se duže i koncentriranije mole, navodno postižu bolje uspjehe. Nitko pametan se neće moliti svako jutro da ga čeka parking, ali će se moliti za uspjeh u poslu, ako mu je ta stvar vrlo važna u životu. Znam jedan primjer uspješnog pomorca. Taj se čitavu srednju pomorsku školu molio za dobar uspjeh u školi. Stvarno je završio srednju pomorsku, te kasnije višu školu, sa odličnim uspjehom. Bio je također i jako dobar kapetan. Koliko je tu bila važna molitva, a koliko sreća, to samo on zna. Mnogi ljudi kada mole, stave ispred sebe raspelo. Onda je molitva uspješnija iz jednog razloga: bolja je koncentracija na cilj molitve i veća je vjera u samu moć molitve. Križ je u ovom slučaju tkz. psihološko-asocijativni element. On ne pomaže direktno ništa, ali jača moć molitve. On jača našu koncentraciju i vjeru. Onim toga postoji još jedna teorija vezana za Jungovo kolektivno nesvjesno. Križ ima veliku duhovnu snagu koja djeluje na duhovnost osobe koja moli jer postoji velika pozitivna psihička „energija“ koja egzistira u kolektivnom nesvjesnom. Tu energiju nije stvorio Bog, nego su je stvorili ljudi vjerovanjem u Boga i u njegove poslanike na zemlji. Ta se energija „kanalizira“ svaki put kada vjernik moli Boga, Djevicu Mariju ili pak svece.

Transcendentalna meditacija kao i meditacija po Hare Krishni ima u svojoj biti, također jednu vrstu spontane psihičke magije, slično kao i sistem molitve. Ali se to radi na drugačiji način. Suština ovih meditacija je u tkz. mantranju. A to je monotono ponavljanje neke svete riječi u sebi ili na glas. Harekrišnijevci prakticiraju sistem glasnog mantranja. Oni po cijeli dan pjevaju ili ponavljaju na glas ili u sebi tkz. mahamantru. A to je rečenica: Hare Krishna, Hare Krishna. Krishna Krishna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare. Transcendentalna meditacija je malo drukčija. Tu se ponavlja u sebi jedna jednostavna riječ, koja najčešće predstavlja neko indijsko božanstvo. Ovo monotono ponavljanje ove riječi koja se zove mantra, dovodi do opuštanja tijela i smirivanja moždane aktivnosti. Meditanti navodno kontaktiraju “viša stanja svijesti”, te s time postižu spontano sve bolje u životu. Oni ne moraju zamišljati sebe kako postižu određene ciljeve, nego moraju samo meditirati. Viša stanja svijesti će se već pobrinuti da meditanti dobiju upravo ono što im treba. Znači da za meditante važi ona Kristova uzrečica: “Budite kao ptice nebeske, koje niti siju, niti žanju, a imaju sve što im treba u životu“. To bi značilo da se ne moramo  brinuti za našu budućnost. Trebamo samo raditi i moliti se (ili pak meditirati), pa će se već Bog ili viša stanje svijesti, odnosno Kreativna inteligencija (tako Boga nazivaju meditanti po TM-u) pobrinuti da dobijemo sve što nam treba. Ako kojim slučajem to ne dobijemo, onda se ili nismo dovoljno molili, ili nam je sudbina takva da moramo imati i loša životna  iskustva. O ovome piše u Tao te ching-u: „Priroda je često nesklona nekim ljudima. Zašto je to tako? To čak i mudrac smatra teškim pitanjem“.

Ipak, da se vratimo našoj temi o tehnici kako uspjeti u životu.

Knjiga “Tajna“ hvali na sva usta  tehniku vizualizacije. Uz to se tvrdi, da mnoge poznate osobe imaju vrlo dobre rezultate u životu zahvaljujući upravo toj tehnici. Stvar je osobne procjene da li je to istina. Trebalo bi detaljno analizirati i statistički obraditi slučajeve gdje pojedinci koriste ove načine vizualizacije. Što se tiče utjecaja molitve, čitao sam da je statistička analiza pokazala skoro zanemarujući postotak povoljnijeg ishoda bolesti. Navodno da je neki američki naučnik vršio statističku provjeru pacijenata koji boluju od karcinoma u jednoj bolnici. Analizirao je pacijente koji su se molili,  prema onima koji to nisu radili. Postotak izliječenih vjernika je bio skoro beznačajno veći u odnosu na one koji ne vjeruju u moć molitve. Imao sam priliku pročitati i skroz drukčije rezultate djelovanja molitve na izlječenje. Neki eksperimentatori se hvale da su imali vrlo dobre rezultate. Molitva dosta pozitivno djeluje na bolest i na brzinu izliječena. Tko je onda u pravu?

Ovdje prepuštam čitaocu da se sam odluči da li će koristiti tehniku vizualizacije u svome životu. Može pokušati, pa vidjeti da li ima kakve istine u tome. Nije se valjda uzalud, knjiga “Tajna“ , prodala u takvim ogromnim količinama, a Transurfing postao svjetski bestseler.

Način vizualizacije se može koristiti za ostvarenje svojih pozitivnih želja. Ako su naše želje negativne i sebične, tj. ako mi hoćemo zlo svojemu bližnjemu radi ostvarenja istih, onda se ovakva tehnika zove crna magija. Mnogi su ljudi u principu bolje upoznati sa ovakvom negativnom tehnikom vizualizacije. U “Tajni “ ništa ne piše da čovjek mora biti vrlo oprezan u definiciji svojih želja i načinu njihovog ostvarenja. Primjer toga bi bilo slijedeće: Neka osoba želi biti promaknuta u šefa radne jedinice. On zamišlja, kako je on sad postao poslovođa umjesto bivšeg. Tu je problem što mu se ta želja može ostvariti, ako se dosadašnji šef razboli ili pak strada u saobraćajnoj nesreći. Znači da je taj “vizualizator” nesvjesno koristio tehniku ostvarivanja želja na negativni način. Čovjek mora dobro promisliti na koji će način vršiti tehniku vizualizacije. Eksperti ovog područja preporučuju također da se nikada ne smije vizualizirati novac, kao sam sebi svrha. Može se dogoditi da nam umre otac i da naslijedimo njegovu imovinu. Sada ispada da bi veliki broj ove psihičke tehnike mogao biti sa crnomagijskim konotacijama. Onaj koji želi da ga čeka parking, a to je ostvario, onda je netko ostao bez mjesta za parkiranje. Odnosno, ako je netko vizualizacijom došao do mjesta direktora, onda neka druga osoba to nije uspjela. Ovakvih primjera bi moglo biti cijela hrpa. Samo naš student, dok je studirao i vizualizirao svoje želje, nije nikome ništa uzeo. To isto vrijedi za onoga koji se moli za zdravlje. Preporuka je da se uvijek vizualizira općeniti uspjeh ili opće duhovno zadovoljstvo kao posljedica ispunjenja želja. Ima još jedno pitanje: Da li je ova tehnika vizualizacije svojevrstan parapsihološki fenomen? Odgovor je: da, ali djelomično. Onaj koji se moli te čudom ozdravi, to je onda čisti parapsihološki fenomen. Onaj koji svaki dan vizualizira da ga čeka parking, onda je to tkz. statistički parapsihološki fenomen. Pod statističkim se podrazumijeva da je slijed događaja toliko rijedak, tako da je on vrlo malo vjerojatan. Recimo da statistički pratimo toga vizualizatora parkinga u tijeku godine dana. Ako je on našao parking duplo češće od ostalih osoba koje ne vizualiziraju, to je onda statistički veliki uspjeh. Ako je bio 10 puta efikasniji od konkurencije, onda je stvarno metoda vizualizacije superiorna.

Rekao sam prije da molitva spada u najčešći način provođenja psihičke magije u djelo. Teolozi se s tim ne bi mogli složiti, jer da je molitva razgovor s Bogom. Točno. Molitva je razgovor s Bogom kada se mi molimo iz čiste želje da budemo intimni sa našim Stvoriteljem. To su one molitve kada nama nije na pameti neka posebna želja koju bismo voljeli da nam se ispuni. Krunica koja se moli u crkvi, najčešće nema u sebi nekih zahtjeva koju bi trebao Bog uslišati. Takva vrsta molitve spada u sistem „opće pozitivnosti“, kao što je rečeno kod transcendentalne meditacije i Hare Krishne. Vjernik kod ovakvog načina molitve dobiva od Boga svako dobro u životu na spontani način. Bog zna što nama treba za duhovnu i tjelesnu stabilnost, odnosno razvoj. Ali molitva može biti i „strogo namjenska“. Jedna od najjačih „strogo namjenskih“ molitvi je bolesničko pomazanje. Ono se daje isključivo radi ozdravljenja ozbiljno bolesnog čovjeka. A isto to sveto ulje se daje i manje „strogo namjenski“. Kada je osoba na samrti i treba ga pripremiti za predstojeću smrt.

 U slučaju se mi molimo za neku stvar koja je nama vrlo važna, tko to nama ispunjava želje? Valjda Bog. Tko to ispunjava želju kada mi vizualiziramo da smo dobili posao? Sada počinju problemi oko definicije oko toga što ili tko nama ispunjava želje. Vjernicima je to jasno, jer  oni za to mole Boga. A oni koji vizualiziraju, da li i njima Bog ispunjava želje, iako na njega ne misle? Specijalisti za psihičku magiju objašnjavaju to na malo drugačiji način negoli to kažu vjernici. Ispunjavanje želja vizualizacijom je jedna vrsta parapsihološkog djelovanja na finije nivoe stvarnosti, tako da se nama dogode stvari koje želimo. Ovi specijalisti duha vjeruju da se naša stvarnost sastoji od više nivoa, od kojih je materijalni svijet zadnji u nizu. Stvarnost se „formira“ u finijim razinama od materije, a mi našom voljom na to možemo djelovati. To je taj razlog da se nama dešavaju stvari i događaji ovisno o našim željama. Teolozi ne vole psihičku magiju, te je smatraju sotonizmom. Ako mi uspijemo koju želju uz pomoć vizualizacije materijalizirati, ovi će reći daje to djelo Sotone. Ja osobno ne vidim gdje to vizualizator zove Sotonu da mu pomogne. Pogledajte ponovo ranije napisane korake kako se radi uspješna vizualizacija. Samo budala tu može zamijetiti sotonu. Bliže je istini da se tu radi o općem principu, a ne o prizivanju Nečastivog.

Sada ću navesti jedan primjer koji spominje evanđelistički pastor Derek Prince u jednoj svojoj knjizi. Radi se o djelovanju molitve na ispunjavanje želje. A molitvu (normalno) uslišava Bog, a ne Sotona. Možda i Sotona može uslišati molitvu, ali se onda moramo moliti vragu a ne Bogu. Primjer ovog pastora demantira teoriju da se radi o djelovanju Boga ili pak vraga.

Slučaj je ovakav: Jedan evanđelistički pastor ima kćer za udaju. Ona je našla momka koji je po vjeroispovijedi grčki pravoslavac. Evanđelisti i pravoslavci imaju slične kršćanske postavke (svećenici se žene, ne priznaju Papu, imaju Sveto trojstvo). Razlike su u principu beznačajne. Taj pastor ipak smatra da mu se kći ne smije oženiti za člana drukčije kršćanske vjeroispovijedi. On stoga počinje moliti Boga, da mu se kći ne uda za pravoslavca. Uskoro se počinju manifestirati posljedice molitvi: nekakav razdor ulazi u vezu pastorove kćeri i njezinog momka. Počinju se svađati oko svake sitnice. Poslije par mjeseci prekidaju zaruke te svatko odlazi svojim putem. Ako je pastor molio Boga, zašto je on uslišao molitvu na tako bolan način? Što nije Bog uzvišeno dobro? Kako je Bog onda prouzrokovao svađe između budućih supružnika? Tako nešto bi bilo za očekivati da se taj evanđelistički svećenik molio vragu. Zaključak ove priče je ipak malo drukčiji. Molitva spada u sistem podsvjesne vizualizacije. Ta psihička energija je neutralna. Ona se ne tiče Boga kao najvećeg dobra. Iz tih razloga se dogodio negativni efekt ispunjavanja želja korištenjem molitve. Normalno, to je bilo negativno za buduće supružnike, ali ne i za pastora. Ovo je jedan tipičan crnomagijski ritual gdje čovjek želi za sebe nešto pozitivno, ali na uškrb svoje okoline. Takav je inače bilo koji crnomagijski ritual: želim za sebe ono što volim i ono što hoću, a da li će netko zbog toga patiti, mene uopće nije briga. Ali sada slijedi drugi dio priče. Po Newtonovim aksiomima znamo da svaka akcija izaziva reakciju. Ne samo u fizičkom svijetu, nego i u svijetu psihičkih sila i energija. Onaj koji je drugom prouzrokovao patnju, morati će sam zbog toga patiti. A onaj koji je drugom prouzrokovao ugodu i sam će ju osjetiti. Tog pastora je zbog sebične i nepromišljene molitve stigla kazna. Kao što su patili budući supružnici, tako je morao patiti i on. Dogodilo mu se još gora stvar. Kći mu se nakon prekida sa pravoslavcem upoznala sa jednim agnostikom. Uskoro se za njega udala. Sada je pastor dobio u obitelj jednog nevjernika. To ga je  teško pogodilo. Nije se stigao niti snaći, a njegova mu je kći javila da se udaje jer je u drugom stanju. I to se udaje za nevjernika. Dakle, što je pouka priče. Molitva, kao i svaka vizualizacija je u biti neutralna. Zbog toga se treba biti oprezan pri molitvi. Nikad se ne smije moliti ili vizualizirati nešto na štetu drugih. Najveća je mudrost željeti svako dobro svojim bližnjima. Onaj koji se moli ili vizualizira svako dobro drugome, onda njemu slijedi spontano nagrada. Ne zbog toga jer ga Bog nagrađuje. Takvu osobu nagrađuje Sir Isaac Newton i njegov aksiom o akciji i reakciji. Nagrada je spontana posljedica, odnosno reakcija na dobro koje smo drugima željeli. Ovo gore napisano često ljuti osobe koje su veliki vjernici. Njima je neshvatljivo da  Bog može dati  nekome i zlo, ako se vjernik za tako nešto moli. To nije baš česti slučaj, ali kod pastora evanđelističke crkve je to bilo. Isto tako se možemo moliti i sotoni da nam dade neko dobro. Sotonisti upravo to rade. I dobivaju dobro od Sotone. Sve je to samo kriva postavka na temelju naših uvjerenja. Bog nije ni dobar ni zao. On je jednostavno Stvoritelj. A mi smo ti koji stvaraju dobro i zlo. Ovakva nakaradna logika dovodi do velikih teoloških zavrzlama. Vjernici se uvijek pitaju, ako je Bog dobar, zašto je dozvolio Sotoni da radi zlo. U našem slučaju: zašto je Bog dozvolio da ljudi koji rade crnu magiju imaju u tome uspjeha. Imaju uspjeha jer je materijalizacija naših ideja uz pomoć psihičke magije neutralna. Bog kao najveće dobro ili sotonu kao najveće zlo definira čovjek na temelju svoje vjere koje su mu drugi utuvili u glavu. Prava teološka istina se mnogima nikako ne dopada: Bog je neutralan. Bog može biti vrhunsko dobro, ali u sklopu antropične teorije o evoluciji. A to je ona teorija o evoluciji gdje se Bog prikazuje kao stvoritelj koji je imao namjeru da se jednog dana uz pomoću evolucionih procesa pojavi čovjek kao misaono biće. Po takvoj teoriji  čovjek ima poslanje da napravi raj na zemlji. A napraviti će ga samo suradnjom i koherencijom. A to znači da čovjek mora gledati na interes sveukupne zajednice, a ne na trenutačna zadovoljenja svojih prohtjeva.

Znanstvenici, što oni kažu o „Tajni“. Klasični znanstvenici bi decidirano rekli da su to obične gluposti. Kako čovjek može djelovati svojim umom na razvoj situacije oko sebe? Kakve su to bedastoće parapsihičke naravi? Ako je to istina, onda bi cijela njemačka nacija vrlo loše prošla. Koliki su Židovi u plinskim komorama proklinjali Nijemce zbog nacizma. Od te vrlo jake negativne energije nije se desilo ništa posebno. Jedino što su nijemci izgubili rat. Znanstvenici su donekle u pravu. Samo moram reći i drugi primjer. Sir Arthur Charles Clarke je proučavao primjere crne magije i uroka. Ovaj pisac znanstvene fantastike je napravio vlastitu „skalu“ parapsihičkih efekata. Osim uroka, na toj skali ima cijeli niz drugih parapsihičkih događaja, a numerirani su od 1 do 10. Što je veći broj, to je veća vjerojatnost da je to istina. Uroci zauzimaju visoko 9. mjesto. Zaključujemo da Arthur Clarke smatra uroke vrlo vjerojatnim. A to automatski znači da on vjeruje u negativnu realizaciju sistema vizualizacije po knjizi Tajna. Kome vjerovati: znanstvenicima ili ovom piscu? Treba vjerovati vlastitom iskustvu. To je tek onda prava mudrost.

Statistika je često vrlo gadna stvar. Ona je ta koja dokazuje postojanje parapsihologije. Pročitao sam jednu novu knjigu o tajnim društvima. Zapeo sam na slučaju velikog maga Alaistera Crowley-a. Ovaj se bavio magijom i bio u isto vrijeme ateist. Za pravog znanstvenika je ovakva kombinacija neshvatljiva. Znanstvenik bi rekao da je magija i sve oko nje običan kurac od ovce. Međutim u toj ozbiljnoj knjizi su naveli jednu neobičnost. Crowley je ostario , te je bio na umoru. Svaki čas je mogao umrijeti. Imao je velike bolove, pa je zamolio liječnika da mu dade morfij. Ovaj je to glato odbio. On je i dalje na tome inzistirao jer je imao gadne bolove (kao većina umirućih). Unatoč velikim molbama, doktor mu nije dao morfij. Kada je vidio da nema ništa od morfija, mag Crowley je liječnika počeo proklinjati. I umro je proklinjući. Nije prošlo niti 24 sata, i taj doktor je umro. Slučajnost ili nešto više od toga? Koja je vjerojatnost tako nečeg? Vrlo mala, ako je doktor bio mlad i zdrav. Ako je doktor bio boležljivi starac, onda nije toliko nevjerojatno da umre u roku 24 sata. Ovo je izgleda bilo čudo jednog ateiste na samrti. Znači da i ateisti mogu izazvati čudo, a ne samo oni koji se svaki dan mole Bogu 10 sati. A u ovom slučaju se radi o jednoj varijanti „spontane psihičke magije“. Sumnjam da je čovjek na umoru zvao Lucifera da kazni doktora. Ja mislim da je Crowley bio vrlo bijesan na tog čovjeka i da je želio njegovu smrt. A smrtni bolovi su samo potencirali koncentraciju i snagu misli koju je umirući mag usmjerio na osobu koja mu je odbila pomoći. Ali postoji i sličan primjer i u kršćanstvu, a vezan je za sudbinu vitezova-redovnika poznatim kao templari. Naime, te su redovnici, nakon što su bili istjerani iz Svete zemlje nastavili svoje djelovanje po Evropi. Između ostalog su se bavili i bankarstvom, i to vrlo uspješno. Postali su vrlo bogat i moćan redovnički red. Templari su neslavno završili. Francuski kralj ih je optužio za herezu, a dobio je i podršku rimskog Pape. Svi su visokorangirani “gvardijani “ bačeni u tamnicu i bili podvrgnuti mučenjima. Sva imovina im je bila konfiscirana. To je inače bio i cilj prezaduženog francuskog kralja, koji je uzimao od tempalra velike novce, a nije ih mogao više vratiti. Papa je red ukinuo, ali je ipak poštedio većinu redovnika od lomače. Pogotovo što su se skori svi “pokajali” tijekom mučenja. Veliki meštar templarskog reda Jaques de Molay nije htio, unatoč mučenjima, promijeniti mišljenje. Zbog toga je bio živ spaljen. Dok su ga vezivali za lomaču, pozvao je Papu Klementa V  i francuskog kralja Filipa IV na Božji sud. Prokleo je obadvojicu za ono što su napravili njegovom templarskom redu. Povijest kaže da su te njegove riječi bile jako djelotvorne. Za manje od godinu dana, od smaknuća velikog meštra, oba su umrla u strašnim bolovima. Narednih godina su pomrla sva tri sina francuskog kralja, te nije bilo adekvatnih nasljednika. To je bila uvertira stogodišnjem ratu francuza i engleza. Potpuno ista situacija je bila i sa magom Alaisterom Crowleyom. Ovdje se vidi na djelu ranije spomenut fenomen. A to je  da se želje nama ispunjavaju neovisno o tome da li se mi molimo Bogu ili Sotoni. Kršćani lako povežu da je templarski gvardijan zamolio Boga da kazni Papu i francuskog kralja. I Bog ga je uslišao. A tko je onda uslišao Crowleya kada je ovaj prokleo nesavjesnog doktora. Bog ga nije uslišao jer ga on nije molio, pošto je bio ateist. A vrag ga također nije uslišao, jer Crowleyu Sotona nije bio Bog. On kao ateist nije imao nikakvog Boga nad sobom. A kršćani vole reći da je on imao Sotonu za Boga. To je krivo razmišljanje. Pravi ateist nema nikakvog Boga nad sobom, niti dobrog, niti lošeg. Ova dva slučaja nam pokazuju jednu još važnu stvar. U psihički vrlo napetim i pogibeljnim situacijama, moć vizualizacije je mnogo veća. Zbog toga jer je i mnogo veće uživljavanje prema cilju da nam se ispune želje. Svećenici preporučuju da molitveni skupovi vjernika budu takvi da ljudi poste i gladuju par dana i da se onda dođu moliti Bogu. U našem se gradu često održavaju takvi molitveni skupovi, gdje ljudi poste. Najčešće se tada moli za ozdravljenje nekog vjernika koji je teško bolestan. Rezultati su to bolji što je veći broj vjernika i što je veći broj onih koji poste. Ali sam upoznat i sa suprotnom stranom. Sotonisti također gladuju nekoliko dana prije negoli pristupe svojim crnim misama u cilju da nekome nanesu zlo. U oba slučaja se događa da se princip vizualizacije iz knjige Tajna lakše sprovede u djelo.

U našem se gradu često održavaju takvi molitveni skupovi, gdje ljudi poste. Najčešće se tada moli za ozdravljenje nekog vjernika koji je teško bolestan. Rezultati su to bolji što je veći broj vjernika i što je veći broj onih koji poste. Zašto što veći broj vjernika? Znamo da je Krist rekao: „Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ Što se dakle veći broj vjernika sastane radi molitve koje su sve usmjerene prema jednom cilju, „snaga“ tih molitvi je mnogo veća. A pogotovo ako ti isti poste. Transcendentalni meditanti imaju također svoja masovna okupljanja gdje intenzivno meditiraju i rade svoje više tehnike. A njihova najsnažnije tehnika je tkz. yoga-levitacija. U stvarnosti se ne radi o nikakvom lebdjenju tijela, nego meditanti ugodno skakuću po strunjačama. Navodno da je ta tehnika to jača što je veći broj skakača na okupu. Stoga oni imaju običaj nekoliko puta na godinu organizirati velike grupa yoga- skakača. Oni vjeruju da postoji poseban efekt koji se zove Maharišijev efekt, po njihovom učitelju. A suština toga efekta je da ovo masovno skakutanje intenzivno djeluje na okolinu na neki poseban parapsihički   način. Ljudi u neposrednoj okolici tih skakača, a i šire , postaju bolji u svakom pogledu. A posebno se mnogo više produhovljuju sami skakači. Analogija ovom efektu, sa strane kršćana, bi bila da se ljudi masovno okupe na nekom stadionu i da mole krunicu. Sada bi ti kršćani širili svoja uvjerenja da masovno moljenje krunice djeluje ne samo na njih, nego i na sve ljude svijeta, koji će zbog toga biti manje podložni grijehu. To se onda ne bi zvalo Maharishijev efekt, nego Efekt Svete krunice. U oba slučaja se događa da se princip vizualizacije iz knjige Tajna lakše sprovede u djelo. Doduše, ovdje je riječ o općoj pozitivnosti, a manje o tome da pojedinac ima neke svoje želje koje bi volio da mu se ostvare.

 Ranije spomenuti mag Crowley je za svoga života usavršio jedno specijalnu metodu vizualizacije od koje se pravim vjernicima diže kosa na glavi. Radi se o korištenju seksualne snage u cilju ispunjavanje želja. Crowley bi vizualizirao prije i u tijeku seksualnog odnosa sa partnericom da mu se neka želja ostvari. Malo morbidno, ali što možemo. To je bio njegov put i put onih koji ga slijede u učenju. A ja volim reći: Tko voli, neka izvoli. Ako netko voli gladovati, pa se onda moliti Bogu da mu izlijeći dijete, neka to radi. A sljedbenik Alaistera Crowleya neka u tijeku seksa zamišlja da mu se dijete ozdravljuje. Jasno je da kršćanski teolozi nekako ne mogu prihvatiti da se seksualni čin koristi u cilju ispunjenja neke želje. To je jedan od razloga što ovog maga kršćani smatraju sotonistom iako on sam se nikad nije molio vragu, niti ga je zazivao da mu pomogne.

Ono što nam nudi „Tajna“ spada dakle u čistu parapsihologiju. A ona kao znanost nije egzaktno dokazana. Parapsihologija je stvar našeg uma i stanja naše svijesti, a vrlo često i stvar čudnih nepredvidljivih okolnosti. Čovjek bi volio da mu se vizualizacijom ispunjavaju sve želje. A vjernici to isto htjeli, samo uz pomoć Boga. I ne samo to. Mnogi bi voljeli da im Bog uz pomoć molitve omogući ozdravljenje od svih mogućih bolesti. A oni koji manje vjeruju u Boga bi htjeli da bioenergetičari imaju velikih uspjeha u liječenju. Mnogi se razočaraju kada uvide da Bog vrlo mali broj ljudi izliječi molitvom. A također i bioenergetičari nisu svemoćni u liječenju. Naš univerzum je tako konstituiran da su parapsihološke sile vrlo malog intenziteta da se neke stvari mogu materijalizirati samo uz pomoć vizualizacije ili pak molitve. Čovjekovo otkrivanje materijalističkih pravila ovog svijeta je kudikamo efikasnije. Jedan antibiotik protiv tuberkuloze kojeg je otkrio čovjek je neusporedivo efikasniji od ovih čisto psihičkih mehanizama liječenja bolesti.  Pogledajmo samo Marijanska svetišta. Koliki je broj ljudi u njima izliječen od tuberkuloze prije 100 godina? Vjerojatno vrlo mali broj. A koliki je broj ljudi izliječen antibioticima? Ogroman broj. Jer su ljudi mukotrpnim radom uspjeli otkriti što je bolest, tko ju izaziva i kako se može liječiti. Da je kojim slučajem veliki postotak izlječenja u marijanskim svetištima, to bi pogubno djelovalo na ljudsku spoznaju. Čovjek bi postao jedna lijena pametna životinja. Umjesto da sam shvati što je bolest, ili što su to prirodne nedaće, on bi samo tražio od Boga da mu pomogne. Ili bi išao kod bioenergetičara, kada bi ovi imali velikih uspjeha u liječenju. Život nas uči da to nije tako. Narodna poslovica kaže: „Čovječe čuvaj se i ja ću te čuvati.“ A istina je da nas Bog čuva malo i ništa. Važno je ono koliko uspijemo sami sebe sačuvati. Ova analogija vrijedi i za vizualizaciju po knjizi Tajna, kao i za vjernika koji skrušeno moli Boga da mu pomogne. Da li će nam Bog ili vizualizacija pomoći je poput lutrije. Nekome stvarno uspijeva tako nešto. Ne baš često. Da bismo dobili novac na lotu ipak moramo kupiti srećku. Kupovina srećke je u našem slučaju vizualizacija, odnosno molitva.

degmat @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 13, 2011
Istoči grijeh i Isus Krist

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna, tama se prostirala nad nebesima i duh Božji, lebdio je nad vodama. I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra. Razluči Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu noć.

Sada će mi neki prigovoriti, što sam išao tako daleko u povijest, kada pišem o Isusu Kristu. Morao sam to napraviti, jer su mene moji vjeroučitelji učili da je već u knjizi postanka bilo predodređeno da se Mesija mora pojaviti na ovome svijetu. Prije samog Mesije, ćemo se malo pozabaviti stvaranjem i filozofskim problemima vezano za taj događaj. Samo stvaranje neba i zemlje nije bilo prvo djelo Boga svemogućega. Teolozi kažu da je Bog najprije stvorio duhovni svijet sa svom silom anđela. Zadatak ovih duhovnih bića (kako kažu teolozi ) je bilo opsluživanje samog Stvoritelja. Neki će postaviti pitanje: Sto uopće trebaju Bogu takva duhovna bića – anđeli. On je svemoguć, sveznajući, te sam sebi dovoljan. Mogao je uživati u „samo-postojanju“ koliko god mu je volja. Barem njemu ne može biti dosadno. Osim toga Bog je i vanvremensko, bestjelesno biće. Nije mi baš jasno na koji su način anđeli opsluživali svojeg Stvoritelja: da li su mu donosili jelo i piće na zlatnom pladnju? Da li su mu glancali cipele? Da li su mu čistili rajske odaje?, itd, itd.? Ja mislim da ništa od toga nisu radili, jer Bogu to nije ni potrebno. Teolozi na ovako nešto lukavo odgovaraju: Tajna vjere.

U principu  je nemoguće dati logičan odgovor na sam čin stvaranja. Odmah se javljaju međusobno kontradiktorna pitanja (i odgovori). Stoga su teolozi smislili ovu lukavu varku za našu logiku.

Znači da je Bog je najprije stvorio anđele i čitav nevidljivi duhovni svijet, pa tek onda je prešao na stvaranje same zemlje, odnosno čovjeka. Svi ti anđeli nisu bili previše jedinstveni. Jedni su bez prigovora služili svome Stvoritelju, dok su drugi odlučili napraviti pobunu. Među anđelima je bio jedan visokorangirani, po imenu Svjetlonoša ili Lucifer. Ovaj je bio jako ohol i svojeglav, te nije mogao trpjeti da bude sluga Bogu. Odatle potječe pravilo, da je oholost prvi smrtni grijeh. Lucifer i njegova ekipa buntovnih anđela su se dakle pobunili protiv samog Stvoritelja. Došlo je zbog toga do “građanskog rata“ među anđelima. Kako nam je svima poznato, zli anđeli na čelu sa Luciferom su izgubili ovaj rat. Bog je onda morao napraviti pakao sa vječnim ognjem, u koje je smjestio ove buntovnike. Oni su bili osuđeni na vječnu patnju u paklu. Ovdje opet imamo “tajnu vjere“, a to je: Zašto je Bog išao stvarati anđele sa tako nesavršenim duhom. Ako već nije mogao napraviti savršenog čovjeka, mogao je barem napraviti savršenog anđela. To je ipak mnogo lakše napraviti, jer anđeli nemaju tijela, nego su čisti duhovi. Materija ima užasno složenu strukturu, a anđeli su ipak nematerijalni i stoga mnogo jednostavniji. Ali Bog ipak nije htio stvorio savršene anđele, nego je i njima dao izvjesnu slobodnu volju, da biraju dobro i zlo. Čudno je, da Lucifer sa svojim društvom nije uvidio svu slavu i moć stvoritelja. Išao se  bez razloga buniti, mada je trebao biti svjestan da će na kraju “popušiti”. Ne znam što je to bilo njemu teško raditi? Pa Bog ne jede, ne pije, ne spava, ne treba mu krov nad glavom, niti mu treba bacati drva u peć kada zahladi. U to doba još nije bilo ljudi, pa nije trebalo niti njih čuvati. Pa čak da su već bili stvoreni Adam i Eva ovi su bili bez grijeha, a također i besmrtni. Nije im trebao anđeo čuvar. Prema tome je Svjetlonoša imao vrlo sužen asortiman opsluživanja Boga. Možda je Lucifer imao zadatak da Jahvi po cijeli dan priča viceve. Ako je Jahvi bilo stalo do viceva, trebao je stvoriti za to cijelu ergelu anđela u obliku dvorskih luda, pa da Ga zabavljaju svojim ludorijama i vicevima. Možda je ipak Luciferu bio posao da po cijeli dan dirigira anđeoskom zboru, dok su pjevali „Tebe Boga hvalimo“ ili „Slava Bogu na visini“. A njemu se sve  to činilo jako dosadno? Možda je on ipak na tim nebeskim visinama više volio igrati fliper, nego biti dirigent? Ili je Lucifer imao svoje društvo anđela s kojima je volio igrati preferans? Bog ih je često prekidao u njihovoj igri jer je tražio da mu pjevaju. A to je njih jako ljutilo. Ako je Jahve znao za ovaj problem, nije trebao stvoriti nebeski fliper niti rajske igraće karte. A mogao je stvoriti i veći broj anđela, pa da pjevaju u 4 smjene. Tako da bi anđeli morali samo 6 sati opsluživati Boga, a ostalo vrijeme bi bili slobodni. A pošto oni ne spavaju, bilo bi im više nego dovoljno za nebesku slobodnu zanimaciju. Službena kršćanska doktrina kaže da je na nebu bilo sve idealno dok Jahve nije objavio svoju namjeru da će stvoriti zemlju i čovjeka, tj. materijalni svijet. Onda se Lucifer pobunio, jer mu to nije pasalo. Valjda je mislio da će izgubiti primat kod Boga. Slično što starije dijete teško prihvaća rođenje mlađeg brata ili sestre. Razlog je što se pažnja roditelja sada usmjerava na malu bebu. Ali Lucifer nije stariji brat koji bi trebao biti ljubomoran na stvaranje Adama i Eve. On je besmrtni duh sam sebi dovoljan. A nije bilo bojazni da će on i anđeli morati čuvati naše praroditelje. Jahve je ionako stvorio prvi par da bude besmrtan i neranjiv. Možda je Lucifer bio ljubomoran na naše praroditelje što su oni mogli upražnjavati seksualne odnose do besvijesti, jer su tjelesni. A anđelima je nebeski seks uskraćen. Oni su hermafroditi, tj. nemaju spolne organe i ne mogu se niti seksati, niti množiti. Njihov je broj konačan i neopoziv.

Samo ime Lucifer ili Svjetlonoša podsjeća na grčkoga Prometeja, koji je donio vatru ljudima. Vatra ili svjetlost simbolizira znanje. Grčki Bogovi nisu mogli tu nepodopštinu  Prometeju oprostiti,  pa je bio kažnjen slično kao i Lucifer. Jadni Prometej je bio prikovan za liticu, a svaki dan je dolazio orao te mu pojeo iznutrice (vjerojatno vrlo bolan proces ). Prometej je isto kao i Lucifer bio besmrtan. Samo što je imao  tijelo koje je patilo. U tijeku noći bi Prometeju ponovo narasle nove iznutrice, koje bi slijedećeg dana bile pojedene. Ovo se trebalo ponavljati čitavu vječnost, i to samo zbog te proklete vatre, koju je donio čovječanstvu. Ali što je, tu je. Znači da je prije samog stvaranja neba i zemlje postojao duhovni svijet, i to na jednoj strani Bog sa anđelima, a na drugoj strani inferiorni Lucifer sa svojim vragovima u paklu. Tek sada dolazi do onoga što imamo na samom početku Biblije: stvaranja neba i zemlje. Bog je stvorio čitav svijet u 6 dana, a sedmog se dana odmarao. Svima je poznata priča o Adamu i Evi. Oni su predstavljali prvi ljudski par koji su trebali razmnožavanjem stvoriti čitavo čovječanstvo. Valjda im je Bog dao dobre gene, jer su njihova djeca bila osuđena na incestoidno umnažanje. Prvi čovjek i žena su bili dakle besmrtni a živjeli su u raju zemaljskom, zvanom Edenski vrt. Bili su goli, a ne osjećahu stida jer su bili bez grijeha. Na žalost, ta idila nije puno trajala. Prije negoli je Eva ostala u drugom stanju, došlo do rušenja cijelog tog divnog svijeta naših praoca i pramajke.

Bog je u jednom uglu Edenskog vrta posadio takozvano stablo Dobra i zla. To je bila svojevrsna jabuka, čije plodove im je bilo zabranjeno jesti. Bog im je još objasnio da će ih stići velika kazna, ako budu jeli sa toga stabla. Jednoga dana, Eva se vrzmala blizu tog zabranjenog stabla. Odjednom je čula zmiju koja govori. Ona je bila umotana oko jedne grane tog famoznog stabla. Normalno, ona nije kriknula, niti ju je uhvatila panika, vidjevši zmiju. Pa zna se, Eva je bila besmrtna (barem do tada). Umjesto da zmiju ignorira, ona započe razgovor sa njom. Zmija ju nagovori da jede plodove sa toga stabla, jer da će onda postati poput Boga, koji razlučuje dobro od zla. Ne samo da je ona pojela zabranjenu jabuku, već je to napravio i njezin nevjenčani suprug, a na njezino nagovaranje. Odmah su primijetili da su goli, pa su sebi napravili na brzinu, pregaču od smokvinog lista. Bog je to ubrzo primijetio. Nikakva opravdanja ih nisu spasila od Božje srdžbe. Gadno su bili kažnjeni: izbačeni su iz raja zemaljskog, a uz to su postali ranjivi i smrtni. Nećemo ovdje postavljati nikakva “tajnovjerasta “ pitanja, jer na njih nema odgovora. Ovaj fenomen koji se dogodio u Edenskom vrtu, zapečatio je tužnu sudbinu čovječanstva. Ljudi su morali živjeti okruženi svim mogućim prirodnim nedaćama, uz naporan rad da bi uopće preživjeli. Na kraju takvog napornog i neizvjesnog života dolazi neizbježna smrt. Ovaj prvi čovjekov grijeh je se inače naziva “Istočni grijeh“. Što u stvari znači ovaj prvi grijeh? U slučaju prvih ljudi se radi o čistom neposluhu prema Božjim naredbama. Bog je bio predodredio da čovječanstvo živi u zemaljskom raju kao neka vrsta pametne životinje. Doduše, čovjeku je dao najviši položaj u tome raju. Čovjek je samo trebao uživati u božjim darovima, te se ploditi i množiti. Na žalost, on je dao Adamu i Evi posebnu karakteristiku slobodne volje. Inače im je mogao dati uz slobodnu volju i visoke spoznajne karakteristike, da mogu razlikovati dobro i zlo. Bog je ipak smatrao da ovo zadnje samo on može posjedovati, a ne čovjek. Ovdje se mogu postaviti brojna pitanja, ali im je odgovor uvijek: tajna vjere. Jedno od lukavih pitanja je: Ako je Bog svemoguć, da li može stvoriti čovjeka sa vrlo jakom slobodnom voljom, da ga ni milijarda Lucifera ne može pokolebati i izbaciti iz ispravnog kolosijeka? Slobodna volja koju posjeduje čovjek je jedna od najtežih teoloških problema. Smatra se da je Bog svemoguć i sveznajući. Dao je čovjeku slobodnu volju. Kako da ju definiramo? Slobodna volja je da čovjek može odlučivati po svojoj želji i savjesti između više izbora koji mu stoje na raspolaganju. Možemo slobodno reći, da se Bog odrekao jednog dijela svojeg “suvereniteta“ u korist  svoga stvorenja, tj. čovjeka. Svemogući Bog dopušta da čovjek sam, neovisno o njemu odlučuje o izboru svojeg ponašanja. Bog se ne smije ni za živu glavu u to uplitati, jer bi mu netko mogao prigovoriti da je Bog osobno kriv što je neki čovjek  loše završio.

Uzmimo slijedeći primjer: Čovjek se rodi u nekoj siromašnoj obitelji, gdje mu je otac pijandura i sitni lopov. Majka mu se često prostituira da bi imali za kruh. Imaju uz to i nekoliko djece koje bez prestanka, još od malih nogu, oba roditelja maltretiraju. Možete samo zamisliti kakva će biti ta djeca kada odraslu. Velika vjerojatnost je da će biti običan ološ. Međutim, Bog ne priznaje odlazak pojedinca u stranputicu samo zbog toga što je odgojen i odrastao u lošoj obitelji. Teolozi se pravdaju da takav čovjek nema nikakvih olakotnih okolnosti za svoju stranputicu. Toj djeci je Bog dao slobodnu volju za odlučivanje o dobru i zlu. Nema nikakvog opravdanja pred Božjim sudom. Zemaljski sud ovako nešto često uzima za olakotnu okolnost, dok Bog ne. Recimo da je jedno od takve djece postalo prodavač droge, te kasnije ubojica. On završi u paklu, nakon što je poginuo u mafijaškom obračunu. Može kukati Bogu koliko god ga je volja. Ovaj ga neće izbaviti iz pakla. Može se pravdati svojim lošim odgojem u nedogled, ali iz pakla neće izaći. Biti će mu samo rečeno: “Znao si sam što je dobro, a što loše, pa si mogao birati. Ti si izabrao loše. Mogao sam te stvoriti bogatog i slavnog , a ti bi opet izabrao drogiranje i bludničenje. Sada ne bi bio u paklu zbog ubojstva, ali bi bio zbog bludnosti. Znači, opet si mogao birati. Nema opravdanja za izbor grijeha”. Čovjek bi jedino mogao kukati što ga nije stvorio produhovljenog i po prirodi usmjerenog ka dobru.

Međutim, Bog bi se opet pravdao, da on nije za to kriv. Ubojica bi mogao reći da je Bog svemoguć, te da ga je mogao stvoriti idealnog poput sveca. Bog bi na to odgovorio: “Tko si ti da meni svemogućem postavljaš uvjete. Napravi ti sam iz ničega bolji svijet od mene kad si tako pametan”. Na ovo pitanje postoji lukavo protupitanje: “Daj mi Gospode tvoje znanje i tvoju moć, pa ćeš vidjeti da ću napraviti novi svemir sa idealnim karakteristikama. Moji Adam i Eva neće nikad sagriješiti. Također ću napraviti svu silu anđela koji jednostavno ne mogu krenuti stranputicom. Vidjeti ćeš da je moguće stvoriti puno bolji svijet”. Vjerojatno bi Bog na ovo odgovorio kao i Poncije Pilat: „Što napisah  - napisah“ (Bog: „Što napravih – napravih“).

Za Adama i Evu, dakle nema opravdanja za njihov prvi grijeh. Najgora stvar je u tome što je taj Istočni grijeh nasljedan. Čim se čovjek rodi, već ima u sebi taj grijeh. Kršćani kažu da se on ispire sa kršenjem u vodi. Međutim, izgleda da to nije dovoljno.

Teolozi kažu: Sa stabla u Edenskom vrtu je došla smrt.

Sada slijedi i optimistični dio teologije: Sa stabla će doći i spas čovječanstva.

To bi značilo slijedeće: Naši su praotac i pramajka sagriješili, te je zbog toga došlo na svijet prokletstvo. Bog je obećao poslati svoga  jedinorođenoga sina na ovaj svijet, te da ga on pomoću vlastite žrtve, otkupi od naših grijehova. Ovo je glavna teološka bit kršćanske vjere kao razlog dolaska na svijet Isusa Krista. Malo je neobična svrha vlastite žrtve. Pod žrtvom se podrazumijeva kada osoba radi dobro djelo u korist svoga bližnjeg, a na štetu svoju. Čuli smo za brojne slučajeve u ratu, kada neki vojnik dobrovoljno otiđe u smrt, jer zna da će to pomoći onima koji prežive. Sjetimo se samo japanskih Kamikaza. Prije više tisuća godina, neke su čak i razvijene civilizacije pridonosile krvnu žrtvu svojim bogovima. Ako bi žrtva bila domaća životinja, to nije bilo baš i neko teško odricanje. Najgore je bilo što su neki davali svoju djecu za žrtvu bogovima. U principu vrijedi pravilo: da bi se bogovi umilostivili, žrtva mora biti što bolnija za onog koji ju daje. Znamo svi onu priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku. Bog je tražio žrtvovanje Izaka. Doduše, ovdje je riječ o Božjoj kušnji. Bog je naime htio provjeriti, da li stvarno Abraham voli Svevišnjeg više od sina. Malo čudna stvar za svemogućeg Boga. Pa zar on to nije znao i bez onakve predstave na brdu. Bog je znao da će Abraham bez prigovora žrtvovati svoga sina, ali to nije znao sam Abraham i njegov sin Izak. Sad sam se sjetio jedne analogije, a radi se o pojavi velikih boginja 70.-tih godina u bivšoj Jugoslaviji. Jedna bolnica je bila totalno izolirana , a u nju su dopremali zaražene pacijente. Jednog dana je uz veliku pompu (tv-kamere) ušao u tu bolnicu neki primarijus obučen u skafander, kao da ide na mjesec. Čim je ušao u bolnicu, došao mu je u susret dežurni, koji ga upita: „Cijenjeni kolega, čemu ta skalamerija od uniforme, pa vi ste nekoliko puta bili cijepljeni na velike boginje. Imate prirodnu otpornost. Ipak ste vi veliki dio vremena radili u nerazvijenim zemljama Afrike.“ Primarijus mu odgovori: “Ovako se nisam obukao jer se bojim zaraze. Točno je da imam prirodnu otpornost. Prisiljen sam se ovako obući radi ovih vani i ovih unutra. Ovo sve prati televizija. Kada me svi vide ovako obučena, shvatiti će svu ozbiljnost situacije”. Slično ovom slučaju je bila, dakle ta priča sa Abrahamom i Izakom. Izgleda da je Jahve već onda znao, da će ovaj slučaj sa žrtvovanjem Izaka završiti u svetim knjigama, pa se pobrinuo da predstava dobro ispadne. Nedokučivi su putovi Gospodnji.

Zašto se dakle rodio Krist? On se rodio da bude žrtvovan. Zašto da bude žrtvovan? Zato da svojom žrtvom otkupi naše grijehe. Adam i Eva su sagriješili, a mi smo njihova djeca koja su taj Istočni grijeh naslijedila. Jako čudna i neobična doktrina! Isus mora doći na ovaj svijet da bi trpio i bio ubijen. Sa tom svojom žrtvom, on dakle plaća otkupninu da bi nas ljude spasio od smrti vječne. Odnosno da bi otkupio naše grijehe. Postavlja se opet pitanje: kome on to plaća otkupninu. Valjda svome Ocu na nebesima. Što je to općenito otkupnina? Na primjer, kod otmice je to novac ili slična vrijednost koji neka osoba mora platiti otmičarima da oslobode njegovo dijete. U našem slučaju su u pitanju djeca božja, a otkupnina nije novac. Otkupnina je ništa manje nego nečiji život. Otkupnina je život Isusa Krista. Svaka otkupnina se mora nekome dati. A kome se daje ta otkupnina? Kome se to mora platiti da bi taj isti nekog oslobodio. Isus dakle daje svojem ocu svoj život, da bi s time izbavio ljude od njihovog grijeha. Čudan neki nebeski dogovor: Otac i Sin se dogovore da bi bilo najbolje da netko plati svojim životom otkupninu. A taj neka bude taj isti Sin. Otkupninu (život svojeg Sina) uzima njegov otac. Što će njemu takva krvava i bolna otkupnina? Čemu sve to? Bog je stvorio čovjeka, a ovaj mu je okrenuo leđa. Ali Bog neizmjerno ljubi svakog pojedinca i ne želi da ovaj pati. Želi da se svaki od nas spasi. Stoga Sin Božji mora biti rođen u ovoj dolini suza i mora umrijeti za čovjeka. Ova vrsta samo-žrtvovanja totalno zbunjuje. Bog Otac bi trebao predstavljati nekog poput poganskog boga kojemu ljudi prinose krvnu žrtvu, kao na primjer svoje dijete. Bog prinosi svojeg Sina samome sebi?! Za mene je ovo skroz paradoksalno. Tajna vjere nad tajnama vjere. Pričajući sa muslimanskim vjernicima, oni ovo smatraju totalnom besmislicom. Također se s njima slažu neke manje kršćanske zajednice. Ja nisam nikada išao u neku dublju polemiku sa svećenicima vezano za ovu problematiku. Kada nešto ispada totalno van logike, oni onda ubacuju tu famoznu “tajnu vjere“. Jedna od velikih tajna vjere koja se nadovezuje na istočni grijeh je „status“ Isusove majke Marije. Za nju se kaže da je ona Bezgrješno začeće. Taj pojam neki krivo shvaćaju. Ne radi se o tome da je Marija začela Isusa na bezgrješni način (bez seksa), nego se radi o tome da se Ona, kao žena koja će roditi Krista, začela u trbuhu svoje majke Ane bez istočnog grijeha. Nju je Bog odlučio dekretom osloboditi prokletstva istočnog grijeha. Znači da je ipak moguće da Bog jednostavno izbriše snagu ovog prvobitnog nasljednog grijeha. A zašto ga nije izbrisao kod Adama i Eve? Njih je mogao dobro kazniti, kao što ih je kaznio, ali je mogao njihove potomke poštedjeti kazne i vratiti im nevinost koju su im imali roditelji prije negoli su sagriješili. Mogao je Bog to napraviti Noi i njegovoj djeci nakon općeg potopa. Tako da bi onda čovječanstvo ponovo bilo startalo od nule, ali ne samo fizički, nego i psihički. To se nije dogodilo, nego je Bog odlučio ipak ići drukčijim putem – slanjem svoga Sina da svojom mukom otkupi grijehove čovječanstva.

Mesija, odnosno Sin Božji, odnosno Isus Krist se morao roditi da bi on kao jedna od Božanskih osoba iskusila sve nedaće smrtnog čovjeka. Uz to, što je morao patiti kao običan smrtnik, morao je umrijeti u strašnim mukama. Rekli smo ranije da je svrha njegove patnje bila da čovječanstvo otkupi od grijeha. A grijeh je počeo još u raju zemaljskom. Ovdje sam dužan nešto objasniti. Radi se o Božjem ustrojstvu. Katolička, Pravoslavna te uključujući i neke druge kršćanske religiozne grupacije smatra da Bog nije jedinstven. Radi se o tome da je Bog konstituiran od tri Božanske osobe: Otac, Sin i Duh sveti. Ovakva konstitutivnost je sama po sebi paradoksalna. Bog je jedan, a tri su Božanske osobe. Ulaziti u polemike o teološkoj definiciji Boga kao Trojstvo je vjerniku zabranjeno.

Znači, to je onda teološki aksiom. A znamo da je aksiom tvrdnja koja je sama po sebi razumljiva i koja stoga ne zahtijeva dodatno objašnjenje. Ima jedna priča kada je sv. Augustin šetao blizu mora i razmišljao o Svetom trojstvu. Vidio je jednog mladića kako posudom grabi more, te ga ulijeva u jedan mali bazenčić na stijeni uz more. Bazenčić je bio šupljikav, tako da je more iz njega istjecalo. Svetac upita mladića: „Što to radiš“? Mladić mu odgovori da pokušava ovo more uliti u taj bazenčić. ”Pa to je nemoguće“, odgovori svetac. ”U pravu si gospodine, ali zar ti ne radiš to isto cijelo vrijeme, dok šetaš uz more. Ti cijelo vrijeme razmišljaš o Svetom trojstvu, te u glavi praviš razne teorije o Bogu”. Svetac je odmah uvidio da je taj mladić u stvari anđeo Gospodnji, kojeg je sam Bog poslao da ga prekine u jalovom mudrovanju. Tako se mora ponašati svaki pravi vjernik: ne smije mudrovati o Božjem konstitutu. Čitajući bibliju malo detaljnije, teško da negdje možemo vidjeti ovakvu trostruku božju konstituciju. Jedino, ako stvarno imamo vrlo bujnu maštu, pa možemo to izvući iz konteksta. Na primjer, Svjedoci Jehove, vjeruju u Božju apsolutnu jedinstvenost. Isus Krist je Mesija, koga je Bog poslao da spasi svijet. To da je On u  isto vrijeme i Sin Božji je čista alegorija. On nikako ne može biti nekakva Božanska osoba (tj. dio jedinstvenog Boga). Duh sveti je Božja sila i mudrost. Pogled na Boga u vidu svetog trojstva je izazvalo veliku averziju muslimana prema kršćanima. Muslimanima je potpuno strano ovakvo tumačenje Boga kao Tri osobe. Alah je jedan i samo jedan, te nema nikakvih dijelova. Ne priznaju se nikakve teološke ideje o Svetom Trojstvu. Ako je Bog jedan, onda je jedan bez nikakvih dijelova, kažu muslimani. Prije bi se moglo onda reći da je Bog, ne Sveto Trojstvo, nego Sveto Četvorstvo. U Starom zavjetu je ime Boga Jahve (J.H.V.H.). Pošto muslimani vole više broj 4, a manje broj 3, lakše bi im bilo shvatiti pojam Svetog Četvorstva. Meni se osobno čini jako zanimljivim, kako teolozi koji dobro poznaju fiziku, tumače Boga kao Sveto Trojstvo. Sve su subatomske čestice jedna vrsta i vala i čestice. Znamo da je elektron kao i i foton po svojoj prirodi dualan: val i čestica. Teolozi nastoje ovu analogiju primijeniti na samog Boga. Po njima Božja biti nije binarna, nego je trialna. Kao što je elektron val i čestica, tako je i Bog: Otac, Sin i Duh sveti. Bog je u stvari jedinstven, kao što je i elektron jedinstven, ali se nama očitava kao Trojstvo. Elektron se očitava kao dvojstvo. Slično svojsto imaju čestice koje se nalaze u sredini atoma. To su protoni i neutroni. Ovi se sastoje od 3 jednostavne sub-atomske čestice zvane kvarkovi. Možemo slobodno reći da je proton ili neutron trijalna čestica. Inače kvarkovi ne mogu postojati slobodni, sami za sebe, uvijek su udruženi sa megasilom zvana jaka atomska sila. Tako nekako izgleda i naš trojedni kršćanski Bog. Sve u svemu, vrlo dobra teorija kako definirati jedinstvenog Boga, ali kao trojstvo !

Bez obzira na teološku bit Isusa Krista, on biblijska ličnost, zbog koje je i napisan Novi Zavjet. Svi znamo da se Krist rodio u siromašnoj obitelji jednog židovskog tesara. Biblija piše da je njegova majka Marija ostala trudna jednim savršenim čudom, zvano bezgrješno začeće. Svi kršćani, a i muslimani se slažu da Isus nije imao zemaljskog oca. Neke kršćanske sekte smatraju da to nije istina, nego da je imao pravog zemaljskog oca (Josipa), a uz to i brojnu braću i sestre. Sa znanstvenog aspekta, mnoge se stvari iz biblije moraju prihvatiti samo alegorijski. Biblija inače ima previše bajkovitih stvari, koje nemaju veze sa zdravim razumom. U srednjem vijeku se od čovjeka zahtijevalo bez-prigovorno prihvaćanje svega što piše u bibliji, koliko god to bilo van svake logike. U novo doba su se stvari malo promijenile, pa službena crkva smatra da je cijela biblija napisana u alegoričnom smislu. Sada je trivijalno vjerovati da je svijet stvoren u 6 dana. Tih 6 dana je sada nešto u prenesenom smislu. Prije se za to ljude spaljivalo na lomači (one koji su tvrdili drukčije). Znači, crkva se donekle prilagodila znanstvenom pogledu na svijet. Sada je problem, koji dio iz biblije moramo shvatiti doslovno, a koji u prenesenom smislu. Teolozi sada kažu da svijet nije stvoren u 6 dana, nego da pojam “dan“ simbolizira nešto mnogo dulje. Neki kažu da je to simbol nekakvih eona, tj. neko dugačko, ali zaokruženo vremensko razdoblje. Isto tako crkva pokušava uvesti evoluciju uz pomoć koje je Bog stvarao bića od jednostavnih, pa do sve složenijih. Na kraju tog evolucijskog lanca je stvoren prvi par ljudi, odnosno Adam i Eva. Nije mi baš jasno gdje je onda Edenski vrt u kojem se pojavio taj besmrtni par. Valjda je i taj vrt samo preneseno značenje. I ne samo vrt, onda je i Istočni grijeh preneseno značenje. Ako uvalimo u sve stavke biblije preneseno značenje, što će pobogu od nje ostati. Možda samo par desetaka stranica. Mnogo bi bilo lakše tumačiti bibliju kao jednu povijesnu knjigu. Inače ćemo upasti u velike logične zavrzlame, iz kojih ćemo se teško iskoprcati. Martin Luther, a i neki sveci su iz tih razloga smatrali zdrav razum velikim neprijateljem vjere. To je istinita konstatacija. Zašto se toliko držati nekih bajkovitih povijesnih spisa, ako oni nemaju nikakvu znanstvenu logiku? Iz osnovne škole mi je poznat jedan od prvih biologa koji su koristili primitivne mikroskope. Dugo godina je proučavao razne amebe i papučice, te vodio detaljan dnevnik. Na kraju je pao u veliku depresiju i nedoumicu, jer da biblija nije ništa napisala o tome, da postoje vrlo male nevidljive životinje. Odlučio sa poslušati bibliju, tako da je uništio mikroskop i nekoliko bilježnica znanstvenih zapisa. Izgleda da mu je bila važnija duša, a ne spoznaja. Da je čitao bibliju kao neobavezno duhovno štivo, ne bi imao takvih nedoumica. Meni nikako nije jasno kako će sada jadni teolozi ukalkulirati teoriju Istočnog grijeha, koji bi trebao biti nekakvo preneseno značenje. Neke stvari je lako shvatiti alegorijski. Kod nekih drugih biblijskih tema, alegorija dovodi do rušenja cijelog teološkog sklopa učenja.

Malo je čudna stvar da indijska filozofija ima elegantno objašnjenje o funkciji otkupa grijeha, što je Krist napravio svojom patnjom na križu. Indijci imaju svoju karmu sa kojom objašnjavaju zašto netko mora patiti zbog svojih grijeha. Zakon akcije i reakcije, kojeg inače imamo na području fizike, proširuje i na područje čovjekovog odnosa sa okolinom. Onaj koji je stvarao bol svojem bližnjemu, slijedi mu automatski takva slična bol njemu samom. Čovjek je grješan i zbog svojih grijehova će biti kažnjen mukama u paklu ili čistilištu. Doduše, indijci ne vjeruju u vječni pakao, nego vjeruju u reinkarnaciju. Onaj tko je griješio prouzrokovati će se sam sebi buduću bol. Ako već ne u svome sadašnjem životu, onda u budućem, kada se bude ponovno rodio. Indijska filozofija tvrdi, da čovjek može izbjeći kaznu za svoj grijeh, ako netko drugi za njega pati. Normalno, nema takvog mudraca koji će patiti, a da grješni čovjek i dalje bude isto grješan. Grješnik mora shvatiti svoj grijeh, te se pokajati. Tek onda stupa na snagu otkup grijeha, u ovom slučaju je to muka koju je trpio Isus Krist. Sin Božji je taj koji neizmjerno voli svoje učenike. Njegovi su učenici svi oni koji prihvate njegovu nauku. To su dakle svi kršćani koji vjeruju u Krista. Na temelju te vjere, skupa sa iskrenim pokajanjem, grješnik ulazi u to društvo gdje je moguće da ne odgovara za svoja loša djela. On za svoje grijehove neće odgovarati, jer se pokajao. Njega dakle neće stići kazna na temelju karme, jer je njegov učitelj (u ovom slučaju Krist) patio umjesto njega. Napominjem da ovakvu karmičku znanost zapadni teolozi ne vole. Zapadni Bog je biće koje je vrlo milostivo, a također  svjesno i voljno odlučuje o sudbini grješnika. Karma je previše mehanička stvar, a u isto vrijeme toliko jaka da je ni sam Bog ne može promijeniti. Ako je Bog stvarno morao poslati svoga Sina za otkup grijeha, onda su u pravu indijski, a ne zapadni teolozi. U suprotno bi Bog bio „auto-dekretom“ otkupio, odnosno izbrisao naše grijehe, ako Mu je već stalo do čovjeka. Ali izgleda da Bog tako nešto nije mogao napraviti iako je svemoguć, nego je poslao svoga sina da trpi za naše grijehe.

Krist traži bezuvjetan oprost, bez obzira na vrstu i broj počinitelja. Ovdje se misli prvenstveno na psihološko praštanje. Mi moramo suzbiti u sebi tu želju za osvetom, jer nas ona lako može uništiti i udaljiti od Boga. Krist je mislio isključivo samo na ovu vrstu praštanja. Njegov praktičan život to dokazuje. Samo što se praštanje ne smije previše doslovno shvatiti. Isus je istjerao trgovce iz hrama Gospodnjeg, jer su bili sramota za takvu građevinu u kojoj boravi sam Bog. Opraštanje da, ali kao psihološki mehanizam. Ako netko radi loše, moramo ga spriječiti. Ali tu ne smije biti elemenata osvete. Realni odnos prema ljudima koji nanose bol svojim bližnjima, Krist bi vjerojatno imao kao i suvremeno pravosuđe. Iluzorno bi bilo očekivati da bi se On složio da se pusti na slobodu čovjek koji je lopov i ubojica. A to  je osoba koju treba maknuti iz zajednice, jer je za nju opasan i može ponoviti loše djelo. Lako je bilo reći preljubnici: “Idi i ne griješi više”. Sumnjam da bi bio rekao Barabi, koji je bio razbojnik i ubica: “Idi Barabo i nemoj više pljačkati i ubijati”.

Isus traži od nas zauzdavanje niskih poriva koje nas pretvaraju u zvijeri. Ne smije postojati osveta, nego samo izolacija grješnika opasnih po društvo. Ali zajednica mora imati i sistem kazni za prekršitelje, u cilju odvraćanja. Ova tema je vrlo škakljiva, pa se u Novom zavjetu spominje u tragovima. Ima još jedna psihološki zanimljiva stvar u životnoj filozofiji Isusa iz Nazareta. Čovjek koji vjeruje u Boga, vjeruje i u njegovu pravdu. Grješnik će ispaštati u paklu na drugome svijetu. Božja se pravda mora zadovoljiti. Krist je modificirao ta čovječja uvjerenja. Neka osoba može biti grješna cijeli svoj život. Ali njoj ipak ima spasa. Spas za takvu dušu je instrument pokajanja. Što je to pokajanje? To je čisto psihološki mehanizam.

Grješnik mora spoznati da je radio loše sebi i drugima. On mora biti svjestan svojeg lošeg ponašanja. Na temelju tog saznanja on mora iskreno odbaciti dotadašnji način života, te krenuti dalje kao bolja osoba. To mora napraviti dok je živ. Poslije smrti nema kajanja. Ona osoba koja na samrti uvidi da je griješila, te joj postane žao zbog toga, neće zaslužiti pakao.

To mora biti sasvim iskreno. U prispodobi o izgubljenom sinu, Krist opisuje takav proces. Najgore je što to ljude pogađa. Neki od nas ne mogu prihvatiti da je netko cijeli život bio grješan, pa se pokajao u starosti. Neki bi pravednici htjeli biti privilegiraniji od tih dugotrajnih grješnika: “ako je raskajani grješnik zaslužio raj, onda sam ja kao pravednik zaslužio dva raja, a ne jedan”. Krist to pobija. Njemu je draži jedan koji se obratio, negoli desetorica koji cijeli svoj život žive bez grijeha. Sjetite se također prispodobe o izgubljenoj ovci, odnosno o najamnim radnicima koje je vinogradar uzimao tijekom jednog dana za berbu grožđa. Istu su plaću dobili i onaj koji je počeo radiiti rano ujutro, kao i onaj koji je došao popodne. Bog je taj koji odlučuje o kazni i nagradi nakon smrti, a ne naš smisao za pravdu. Božja pravda je malo drukčija od čovječje. To nam Krist želi reći. Sama bit pokajanja ima smisla isključivo kod onih osoba koje peče savjest zbog toga što su loše radili, govorili ili mislili. Na Nürnbergškom procesu se većina nacista pokajala za svoja nedjela. Međutim, nekolicina nisu nikad pokazali niti trunku žaljenja. Dapače, čak su govorili da se oni ne mogu pokajati što su ubili 6 miliona štakora. Tih par nacista su toliko zaglibili u zločinačku ideologiju, da su i na stratištu bili uvjereni da su napravili dobro djelo za čovječanstvo. To je jedna varijanta grijeha protiv Duha svetog: negiraju očiglednu istinu. Sam Krist je rekao da takvim ljudima nema pomoći. Oni su same sebe osudili na vječito prokletstvo. Teolozi smatraju da je to najopasnije psihološko stanje, kada čovjek ne uviđa svoj grijeh. Jedan moj prijatelj ima sličan pogled na pokajanje. Evo njegovih riječi: “Moj moralni stav mi ne dozvoljava da se kajem za svoje grijehe. Ono što sam loše napravio, morati ću zbog toga ispaštati. Bilo bi vrlo pokvareno od mene da na samrti molim Boga za oprost. Ja ću moliti Boga, ali ne da mi oprosti moje grijehe, nego da me zbog njih adekvatno kazni. Želim da kazna bude slična kao i u građanskom zakonodavstvu: ubojica se može pokajati, ali ga to neće spasiti od dugotrajnog zatvora. Ne želim biti pokvarenjak kao mnogi grješnici, kada vide da uskoro moraju umrijeti, da onda mole za oprost. Ja ne mogu biti kao oni“. Možemo bez okolišanja reći: koliko ljudi – toliko ćudi. Psihologija pokajanja i Božjeg praštanja je jedan od vrlo teških teoloških problema. Uvijek se može postaviti pitanje, koliko se “intenzivno“ čovjek mora kajati, da bi mu bilo oprošteno. Pokajanje je suština Kristovog učenja, jer se raskajanom čovjeku, a uz pomoć kristove muke, omogućilo spasenje. A samo spasenje znači da grješnik neće biti bačen u pakao, nego će završiti u raju. Na koji se način grješnik mora kajati? Što on mora za to raditi. Ubojica mora priznati svoj grijeh, te tražiti zatvor. Samo pokajanje nije dovoljno. Neki teolozi zahtijevaju, kod velikih grijeha, da čovjek cijeli svoj život posveti besplatnom humanitarnom radu. Da li je to dovoljno? Uvijek se može filozofirati, a što je to veliki grijeh? Smatra se da je to ubojstvo čovjeka. Crkva kaže da je i zavist kao i pijančevanje grijeh ravan ubojstvu. Sumnjam da će imati istu grižnju savjesti onaj koji je namjerno ubio čovjeka i onaj koji ima običaj svakih se par mjeseci dobro nalokati. Sve su to teška pitanja. Na žalost, svaki svećenik ima različito tumačenje. U to sam se uvjerio, na temelju razgovora s brojnim svećenicima.

Isus se dakle rodio, a njegova zadaća je bila da spasi čovječanstvo od grijeha. I ne samo od grijeha, došao je da ga spasi od smrti. Adam i Eva su svojim prvim grijehom prouzrokovali smrtnost njih samih, a na žalost i smrtnost svih nas. Ovo su čiste religiozne dogme o poslanju Isusa Krista. Prije je vjerojatno da je on bio običan smrtnik koji se rodio u mnogobrojnoj obitelji skromnog tesara. Neki autoriteti smatraju da je on živio neko vrijeme sa Esenima. Ovi su bili jedna židovska sekta. Tako nešto piše u svicima koji su pronađeni u prošlom stoljeću u blizini Mrtvog mora. Veliku mudrost je Isus iz Nazareta dobio upravo zahvaljujući toj sekti čije je bio član više godina. Neki povjesničari odbacuju sve zamisli o postojanju osobe zvane Isus Krist. Jedino dokazano postojanje te povijesne ličnosti ima kod nekih rimskih historičara, koji njega spominju samo u par rečenica. Nije baš prikazan u nekom naročito ugodnom svjetlu. Rimski ljetopisci kažu da je bio nizak i malo grbav, te da je zbunjivao narod svojom naukom. A što ja mislim o njemu? Na to odgovaram na Jungovski način. Uopće nije važno da li je čak i postojao Isus iz Nazareta. Postoji njegova ideja i njegova učenje. Postoje njegovi idejni nastavljači. Na kraju krajeva, postoji i njegova Crkva. Snaga je Kristova u njegovim vjernicima. Oni su jedna živa osoba, mada ih ima više od milijarde. Oni su Isus Krist. Karl Gustav Jung bi rekao da postoji vrlo jak arhetip toga čovjeka, tako da on ima ogromnu energiju koja usmjerava našu duhovnost u pozitivnom pravcu. Moramo biti oprezni. Čovjek je taj koji vjeruje i koji želi da mu se život promijeni na bolje, kako u duhovnom smislu, tako i materijalnom. Snaga Kristovog arhetipa se lako može primijeniti na negativni način. Inkvizicija kao i križarski ratovi su tipičan primjer loše primjene snage te ideje. Ako čovjek vjeruje, živi tu svoju vjeru na ispravan način i zbog toga je sretan, uopće nije važno da je Krist bio neka minorna povijesna ličnost. Ja se uopće ne slažem sa Savlovim riječima: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša”. Ja kažem da je svaka vjera dobra ako pozitivno djeluje na čovjekovu duhovnu stabilnost.

Službena teologija ovakve konstatacije odbacuje (bilo da su od povjesničara ili pak od K.G.Junga). Ona se drži strogih dogmi koje moraju biti u skladu sa prihvaćenim načelima. Veliki dio Kristovog poslanja ima sličnosti sa mitologijom Bliskog istoka odnosno stare Grčke i Egipta. (rođen od djevice, posjet Tri kralja, sam datum rođenja, uskrsnuće od mrtvih nakon tri dana i sl.). Teologija ove povijesne činjenice negira, jer one umanjuju vjersku vjerodostojnost, koje su ove isti stvorili oko jedne minorne povijesne osobe. U ovoj knjizi često citiram riječi koje se pripisuju Isusu iz Nazareta. To  radim na takav način, kao da ih citira neki vrlo veliki vjernik. Neka se zbog toga čitatelji ne budu zbunjeni, jer na jednoj strani pišem da je Isus bio jedna beznačajna historijska osoba, a na drugim mjestima, korištenjem citata, istog glorificiram. Tako nešto je moguće samo ako razmišljamo o Kristu kao o jednom velikom “Jungovom” arhetipu. Između ostalom, čuveni Shakespeare je bio napisao: “Čak i vrag može citirati bibliju u svoju korist”. Samo me nemojte krivo shvatiti. Ja nisam nikakav vrag koji citira bibliju u svoju korist!

Što je onda suština Istočnog grijeha. Što je dakle suština priče o Adamu i Evi. Što je ta priča u stvari? Čovjek je društveno biće. Evolucija čovječanstva ovisi o tome koliko je društvo složno i usmjereno prema dobrom. A dobro je sve ono što podržava život. Ali život bez nepotrebnih muka. Svi mi znamo da je čovjek taj koji može davati gadne muke sam sebi, a još više drugima oko sebe. A on te muke daje kada vodi računa isključivo o svome egu. Lopov koji ide u krađu, vodi računa samo o sebi i da zadovolji sebe. Njega nije briga što će netko zbog krađe biti ubijen ili će netko ostati bez onoga što je s mukom stvarao dugi niz godina. Ovaj se problem prvi put javio još u kameno doba, kod pračovjeka. Naš je predak životom u zajednici počeo stvarati neke norme ponašanja. Cilj tih normi je bio da zajednica lakše preživi. Pračovjek koji je živio u špilji se prvi put zapitao: „Da li da idem u lov uhvatiti medvjeda i oderati mu kožu ili da tu kožu ukradem kod svog susjeda. Lakše mi je ukrasti kožu, ali mi se to ne čini kao neki ispravan čin. Moj će susjed biti tužan i ljut ako vidi da mu nedostaje pokrivalo za ovu zimu. Osim toga mi je taj susjed kolega u lovu“. Čovjek je dakle životom u zajednici shvatio da se neke stvari ne trebaju raditi iako od toga ima koristi. To je bio početak razlikovanja dobrog od zla. Ali to mu nije moralo reći neko Nadnaravno biće. To nje njemu reklo „javno mnijenje„ u to doba te male zajednice. Pozitivne norme ponašanja se stječu odgojem i životom u društvu. Njih ne daje Bog, nego pripadnost kolektivu. Ova se problematika uviđa u svakoj pori našeg života. Čovjek bez prestanka sebi postavlja ta moralna pitanja, koja su počela još u prapovijesti: da li da bližnjega svoga oštetimo u cilju da mi je lakše doći do ispunjenja mojih želja? To je taj Istočni grijeh koji nosi čovjek u svome mozgu. On nije počeo dakle u Edenskom vrtu, nego je on počeo u jednoj špilji. I ne prije 10 000 godina, nego možda i prije 100 000 godina.

 

degmat @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 13, 2011
Karma, darma i sarma


Nemojte misliti da su duhovne gluposti “privilegija“ religija ili filozofskih pokreta. Čak i obična znanost, odnosno psihologija robuje takvom nečem.

Evo slučaja moga prijatelja Mirka. Radi se o visokoumnim dometima psihoanalize. Mirko je bio pomorac i to upravitelj stroja. Sa 45 godina je počeo patiti od depresije. Jednostavno je primijetio da je sve počeo gledati sa tmurnog i pesimističkog aspekta. Život mu se preko noći  pretvorio u pakao. Znao je govoriti: “Cijeli ovaj život ne vodi ničemu. Sve je ovo jedna obična crna zemlja. Sve je ovo prah i pepeo“. Imao je dosta dobru plaću, pa je po savjetu liječnika, počeo ići na skupe psihoterapije. Trošio je godišnje oko 3 000 eura na psihijatre, jer je tražio da to bude vrsni psihoanalitičar. Dobivao je i terapiju sa antidepresivima, koji su nešto malo ublažavali simptome. Njegov psihoanalitičar ga je uvjeravao da je razlog njegove depresije duboko potisnut u njegovoj psihi. Skupa su istraživali u detalje njegovu ličnost i sve potisnute inhibicije. Psihijatar je otkrio da čak ima naznaka da pati od potisnutog edipovog kompleksa. I ne samo to. Tu je pronašao i cijelu hrpu psihičkih blokada koje su uništavale njegovu ličnost i izazivale na mahove užasnu depresiju. To psihoanaliziranje je trajalo skoro 5 godina. Na kraju mu je pomogao jedan banalni slučaj kojeg je doživio negdje u New Yorku. On je izašao sa društvom u noćni provod. To je bila nekolicina njegovih kolega sa broda. Nisu baš najbolje odabrali mjesto provoda, pa su upali u sveopću tučnjavu. Mirko je dobio šaku u lice, te je ostao bez 2 zuba. Uz to je zaradio i nekoliko šavova na licu.

Poslije nekoliko dana je primijetio da depresija nije više toliko intenzivna. Nakon dva tjedna je prestao piti lijekove, jer mu nisu više trebali. Što je to izazvalo nestanak depresije? Kada se vratio kući, poslije 2 mjeseca, prvo je otišao svome psihijatru. Ovaj je bio iznenađen da Mirko više ne pati od depresije. Pokušao je napraviti detaljnu psihoanalizu unazad 3 mjeseca. Psihoanalitičar je bio uvjeren da je za to zaslužan nemili događaj u New Yorku.

Vjerojatno je veliki stres izazvao neku unutarnju lavinu koja je uništila osjećaj depresije. Doktor je nastojao i dalje njega analizirati, unatoč tome što mu to više nije trebalo. Uvjeravao ga je da to radi zbog njegove psihe, da mu se bolest ne bi povratila. Ubrzo mu je postalo jasno da psihoanalitičar želi samo njegov novac, a ne toliko njegovo zdravlje. Depresije je nestalo, a doktor želi u ime nauke vršiti dodatna  psihoanaliziranja. Stoga mu je lagao da ide ponovo na brod, u cilju da ostane s njim u dobrim odnosima. Mirko nije uspijevao nikako povezati tučnjavu u New Yorku sa neobičnim nestankom depresivnih stanja. To je shvatio i povezao tek nakon 3 godine, na vrlo specifičan način. Mirko je imao relativno dobre zube, pa je rijetko posjećivao zubara. Jednog dana mu je ovaj  popravio jedan kutnjak, te  stavio običnu amalgamsku plombu. Uskoro su opet počeli stari problemi. Depresija se vratila, ali je naš pomorac bio ovaj put malo bolje informiran. U nekom časopisu je pročitao da amalgamske plombe ispuštaju živu u organizam, koja kod nekih osoba može izazvati depresiju. Mirko nije čekao dugo, već je zamolio svog zubara da mu promijeni plombu sa nekom drugom vrstom. Ovaj je to napravio, a rezultat je bio vidljiv već nakon nekoliko dana. Depresivni osjećaji su počeli netragom nestajati. Mirko je povezao slučaj u New Yorku, kada je izgubio dva zuba, sa ovim novoplombiranim zubom. Jedan od ta dva zuba je imao također staru vrstu plombe. Nije čudo da je nakon te tučnjava njegova depresija nestala. Znači da su sva ta dubinska psihoanaliziranja bila uzaludna. Uzrok depresije nije bio u “tvrdokornim unutarnjim frustracijama“ izazvanih edipovim kompleksom, niti u “neizraženim mogućnostima našeg najdubljeg ega“, itd. ,itd. Uzrok je bio u običnoj živi koju amalgamska plomba lagano ispušta, te izaziva trovanje. Mirko je bio posebno alergičan na živu, pa se ovo trovanje iskazalo na rijetki i neobičan način - depresijom. On je jadnik potrošio puste novce za jalovu psihoterapiju. Kako je moguće da školovani psihijatar nije uvidio da sva ta psihoanaliziranja ne vode ničemu? On je shvatio da je Mirko solidno financijski potkovan, pa je htio dobro iskoristiti tu činjenicu. Taj me psihoanalitičar asocira na jednu privatnu kliniku za ORL. Statistike su pokazale da je nekih 70-80 % pacijenata, koje obave pregled u toj klinici, dijagnosticirana krivina nosnog kanala. Normalno, svim tim pacijentima se preporučuje operacija nosa u toj istoj privatnoj poliklinici. Ovo više spada u temu rafinirane ljudske pokvarenosti. Slučaj našeg Mirka nam je zorno prikazao, da ne treba u svim problemima tražiti nekakvu dubokoumnu psihološku mudrost. Često puta se radi o sasvim prizemnim, materijalnim i jednostavnim problemčićima, koji se mogu riješiti bez upotrebe ikakve dubokoumnosti. To je slično jednom novom vicu:

U CERN-u je otkriven Higgsov bozon (Božja čestica). Sada mu je trebalo izmjeriti valnu duljinu, jer se ponaša kao val-čestica.

Jedan doktor fizike je predložio: “Korištenje bikonveksnog analizatora unutarnje bijekcije sa upotrebom Green-Gaussovih formula za prostornovremensku krivinu“.

Jedan drugi fizičar se nije s time složio, već je imao drugu ideju: “Eulerova jednadžba Riemmanovog tenzora ima mnogo veću mogućnost uspjeha, ako je koristimo kao čestični bifurkator“.

Jedan student je to slušao pa je predložio nešto mnogo, mnogo bolje: “Treba samo uzeti 20 metara konopa, te dva čavla od 10 cm“!!

 

Što bi tek bilo da je naš Mirko otišao kod nekog alternativca, da mu pripiše lijek protiv depresije. Ovaj bi mu dao razne čajeve i trebao bi se držati strogih dijeta. Ne bi bilo loše da proba yoga-asane. Meditacija i kontemplacija, također pomažu pri depresiji. Neki bi mu alternativac iskopao lošu karmu, koju vuče iz prethodnih života. Bilo bi mu rečeno: “Mirko, vaš posao vas ubija. Vi radite u strojarnici na 40 stupnjeva, uz buku od 90 decibela. Zrak oko vas je pun isparavanja nafte i motornih ulja. Život na brodu je jako nezdrav jer jedete konzerviranu ili zaleđenu hranu, a ponajviše meso“.

Ne bi ništa bolje prošao, da je tražio savjet svećenika. Bilo bi mu rečeno da se mora svaki dan moliti, te u petak postiti. Obavezno bi trebao ići na nedjeljnu misu, te na pričest. Već čujem savjet svećenika: “Mirko, vi pomorci previše mislite na prostitutke po lukama u koje će te uploviti. Okrenite se Kristu i pravoj vjeri. Čim dođete u luku, otiđi u crkvu, a ne u javnu kuću. Depresiju ti šalje Bog, jer ti želi dobro. On hoće da ti promijeniš svoj život i da se okreneš vjeri koju si zanemario“.

Sve u svemu, ne bi nedostajalo svih mogućih savjeta protiv depresije. Samo jednu stvar svi ti stručnjaci duha ne bi pogodili: živa izaziva depresiju.

Prijatelj šaljivđija je također komentirao ovaj slučaj našeg prijatelja: „Mi smo pretpostavljali da je Mirko upao u depresiju iz općepoznatih duhovnih razloga. On je izdao svoje istinsko JA, jer se poveo za velikom plaćom. Uz to je izdao svoju ženu i djecu, jer će s njima provoditi mnogo manje vremena. Postoji opasnost da njegova dva sina i kćer krenu stranputicom. Što će mu onda pusti novci ako obitelj svoju upropasti. Kada smo saznali razlog njegove depresije,  ostali smo  zatečeni. Razlog depresije nije bio u karmi niti u dharmi, nego……u sarmi“!

(Napomena za one manje upućene: Karma je indijski pojam za sudbinu ili za zakon uzroka i posljedice. Dharma je poslušnost prema obrednim propisima.  Sarma je jelo od miješanog mljevenog mesa i riže umotanih u list ukiseljena kupusa)

degmat @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 12, 2011
Budist

A sada pročitajte priču meditanta Krešimira. On je bio na studiju u jednom našem velikom gradu. Tu se upoznao sa budističkom meditacijom. Ona propagira nenasilje i praštanje. To bi na primjeru ovako izgledalo. Idete šumom i padne vam trula grana po vama. Zadobijete frakturu lubanje i završite u bolnici na par dana. Vas će to fizički jako boljeti. Međutim, da su vas odalamili po glavi neki huligani, dok ste se vraćali iz diska u sitne noćne sate, situacija bi bila malo drukčija. Misli se na drukčiji psihički stav koji biste imali prema boli koju su vam zadali ti huligani. To bi vas mnogo više boljelo od slučaja kada ste dobili trulu granu po glavi. Vi biste se htjeli osvetiti tim ljudima. To je psihička bol koja po budizmu predstavlja mnogo veću opasnost za vaše biće, nego sama fizička bol. Budisti traže od nas da prevladamo taj psihički stav koji imamo prema nanositeljima boli. Traži se od nas da racionaliziramo, kao da nam tu bol nije nanio čovjek, nego nešto neživo (poput trule grane). Slično tome se dogodilo našem Krešimiru kojeg su istukli obijesni mladići ispred studentskog doma. Ni kriv ni dužan je dobio batine. Dobro je zapamtio toga obijesnog mladića koji mu je zadao najviše udaraca, te mu ukrao novčanik i mobitel. Krešimir je koristio znanje koje je stekao kao budistički meditant. Nije bio previše bijesan na te osobe koje su mu zadale bol.

Ipak je odlučio odstupiti od tog pravila budizma. On je sebi rekao: “Osveta pripada Jahvi. A taj Jahve sam ja“. Slijedećih nekoliko dana je skupljao informacije o toj grupi huligana. Nije bilo prvi put da su nekog istukli. Saznao je ime i adresu toga počinitelja. Ništa nije poduzimao slijedeće tri godine. Kada je diplomirao, trebao se vratiti u rodni grad. Par dana je  pratio tog mladića od kojeg je dobio najviše batina. Vidio je, koji auto vozi i gdje ga parkira. Pristupio je izvršenju osvete. Negdje je na internetu naučio kako se rade zapaljive naprave. To je bila jedna plastična posuda sa 5 litara benzina, s time da je umjesto čepa stavio plastičnu foliju na koju je zalijepio stotinjak glavica od šibica za potpalu vatre. Upaljenu cigaretu je koristio kao jednu varijantu tempiranog upaljača. U gluho doba noći je postavio tu posudu sa benzinom i upaljenom cigaretom, ispod auta toga huligana, te se udaljio. Obukao se kao klošar, a na kosu je prosuo brašno, u cilju da ga ne bi tko prepoznao. Čak je stavio pola boce rakije u džep kaputa, ako ga slučajno zaustavi policija. A kanistar s benzinom je polio vinom da smrdi po alkoholu.

Sve je teklo po planu, jer je poslije desetak minuta čuo sirenu vatrogasnog vozila. Već je bio na sigurnoj udaljenosti. Sutradan se vratio u rodni grad, a u novinama je pročitao da je nečije auto spaljeno. Policija je vjerovala da se radilo o obračunu među dilerima droge. On je sam sebi rekao: “Ja sam prevladao (transcendirao) bol koju sam zadobio od zlog čovjeka. Tu osobu ja ne mrzim. Samo volim da i on pati kao što sam i ja patio. Ja sam koristio u svom naumu budističku varijantu osvete. Nisam dozvolio da me te misli za osvetom previše zaokupe i da unište moj um. Moja je osveta bila umjetničko djelo. Uživao sam prvo glumeći inspektora koji istražuje ponašanje grupa huligana. Onda sam uživao u pravljenju plana za osvetu. Najviše sam uživao kada je moj plan uspio“.

U kampu Teozofije sam bi upoznao jednog zanimljivog budistu. Meni je on posebno zanimljiv na načina kako on sebi predočava ovaj svijet, tj. njegov odnos prema ljudima. On zamišlja svijet kao jednu veliku otvorenu ludnicu. Za njega su svi ljudi luđaci, s time da se ponekad ponašaju normalno. S ovakvim pogledom na svijet taj budist ima mnogo manje problema sa bolima koju mu ljudi nanose. On sebe zamišlja da je u velikoj ludnici, te se mora ponašati u skladu sa takvom situacijom. Mora biti oprezan, jer nikad ne znaš kada ti neko može zadati bol. Ako slučajno loše prođe u nekim situacijama, slično kao i Krešimir, ne smije sebe za to optuživati, kao ni onoga koji mu tu bol zadaje. Ta osoba je ionako duševni bolesnik od kojeg se moglo svašta očekivati. Normalno, nitko pametan se neće ljutiti na luđaka, a pogotovo neće tražiti osvetu. Samo se može zahtijevati da državni organi uklone opasnu osobu iz okoline. Taj mi je budist rekao da otkad sebi na takav način predočava svijet, ima mnogo manje psihičkih problema. Ako ga žena ljuti, nema problema, ona ima napadaj shizofrenije. Ako mu šef ne da mira, u redu je. Šef je ionako agresivni paranoik kojeg bi trebalo liječiti. I tako u svim mogućim neugodnim situacijama.

degmat @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 7, 2011
 Dubokoumne poruke našeg Jastva


Jedna od velikih ljudskih “duhovnih“ pretjerivanja često se iskazuje u načinu kako razni  “stručnjaci“ definiraju bolest. Ovi kažu da je svaka bolest jedna vrsta Božjeg dara (a ne Božjeg prokletstva i kazne). Uz pomoć bolesti Bog pokušava vidjeti koliko je naša vjera jaka i čvrsta. Ispada da on to ne zna, pa treba tako nešto ispitati. Slično onoj predstavi koju je Abrahamu i Izaku napravio Jahve. To sam ranije već spominjao u knjizi. Ovako nekako zamišljaju bolest teološko nastrojeni ljudi. A oni koji su više za alternativu, tvrde da je svaka bolest jedan bolni vapaj našeg organizma. I ne samo da je to vapaj tijela, nego je to jedna od najsuptilnijih poruka koja izvire iz iskonskih dubina naše duše. Znači da bolest i po teolozima i po alternativcima predstavlja jednu veliku opomenu našeg Jastva. Naša duša traži hitnu promjenu načina života. To mora biti kompleksan zahvat na samome sebi. Koje su to poruke koje nam šalje Bog ili pak naše Jastvo, a uz pomoć bolesti? Teolozi kažu da moramo postati bolji vjernici, moramo početi živjeti ispravno, moramo više voljeti sebe i svoje bližnje a manje novac i materijalna dobra. Alternativci kažu nešto vrlo slično, s time da oni nadovezuju da treba promijeniti i ostale životne navike, a ne samo čisto duhovne. To bi značilo da moramo prestati pušiti, izbaciti meso, šećer i konzerviranu hranu. Obavezno treba raditi yoga-vježbe. Normalno, uz to treba što manje gledati televiziju, a biti što više u prirodi.

U principu svi ti savjeti nemaju neke velike veze sa bolešću. Te iste savjete mogu nama dati teolozi i alternativci, ako smo mi sasvim zdravi. Bolest nije nikakav uvjet za njih poslušati. Zašto bi bolest uopće bila nekakav  “dar“. Sve je to obično pretjerivanje i zaglupljivanje.

Ja se slažem da bolest može imati u sebi neku duboku poruku. Tako nešto je uvidio Karl Gustav Jung više puta u svome životu, u tijeku liječenja svojih pacijenata. Takve poruke preko bolesti su rijetke i vrlo istančane. Ne spadaju u nekakvu kategoriju duhovnih aksioma. Čovjek mora biti vrlo dobar duhovni stručnjak da uvidi skrivene poruke koje se iskazuju preko bolesti. Ipak je većina bolesti samo slijed zlosretnih okolnosti. Nije pametno govoriti da je u srednjem vijeku trećina populacije bila uništena kugom, jer je Bog htio nešto reći svim tim jadnim ljudima. Odnosno, nije valja da je trećina tih istih pušila i prežderavala se mesom, pa im je organizam oslabio. Nekolicina mojih bliskih rođaka je nakon II svjetskog rata umrla od tuberkuloze. Nevjerojatno da je svima njima Bog htio reći da budu dobri i da moraju ići svaku nedjelju na misu. Također ne vjerujem da su u svome životu konzumirali previše šećera, koji im je oslabio imunološki sistem. Sjetite se prije navedenog slučaja meditanta koji ima autoimunu bolest. Nju je dobio zbog toga što su mu roditelji bili rodbina u petom koljenu. Nije bolest dobio niti zbog grješnog života, a još manje jer je pušio kutiju cigareta dnevno. Čisto sumnjam da mu ta bolest šalje neke “duboke psihičke poruke iz baze njegove duše“. Bolest može biti poruka, ali je ne smijemo doslovno shvatiti. Loše je kada idemo u krajnost: “Kada čujete zvukove kopita, nemojte prvo pomisliti na zebru“ (pod uvjetom da niste u Africi i da nije cirkus u vašoj blizini).

Sličan psihološki stav imamo kod raznih poznavaoca astrologije, odnosno određenih sistema predviđanja budućnosti. Jedan od poznatih sistema je kineski I Ching. Pravi duhovni stručnjak može relativno dobro predvidjeti budućnost. Ali to predviđanje nije poput neke stroge znanstvene konstatacije. To je više jedna vrsta putokaza kamo usmjeriti svoju aktivnost.

Vrlo bi bilo glupo reći, da je većina putnika na Titaniku imala na dan potonuća, jako loš horoskop. Moramo biti vrlo oprezni, kako zvjezdane konstelacije djeluju na naš život. To je više asocijativni sistem, a ne neko strogo pravilo. Zvijezde, planeti, sunce i mjesec ako ih gledamo kao nebeska tijela, čisto sumnjam da mogu na nas djelovati. Pogotovo na ovu vrstu djelovanja koja se tiču naše budućnosti. Nebeski svod astrolozi gledaju kao jednu vrstu promjenjive slike, a ne kao astronomsku činjenicu. Ta slika izaziva asocijacije, koje samo vrlo veliki duhovni stručnjak može ispravno prokomentirati. I on se može često puta prevariti, jer to nije egzaktna nauka. Planet Mars ima nekakvo značenje u nekakvom zviježđu, ako to gledamo astrološki. Ako to promatramo kao nebesku planetu, on nema nikakvog utjecaja. Utjecaj toga planeta se stvara u našemu umu kao jedna usvojena asocijacija unutar nekog filozofsko-psihološkog učenja.

Poznat mi je jedan slučaj, kada je neka gospođica išla kod ciganke-gatare. Ova joj je predvidjela jako lošu budućnost. To saznanje je djelovalo da je mlada dama završila u ludnici. Liječnici su imali vrlo velikih problema, dok je nisu uspjeli izliječiti. Trebalo je skoro 3 godine dok se nije povratila na staro. Uskoro se udala i zaposlila. Od te loše budućnosti, koje je rekla ciganka, nije kasnije bilo ništa. To vam je tipičan slučaj kada labilne i previše sugestivne osobe posjete šarlatana.

Sličan slučaj je bio sa Nikolom. On je proučavao indijski sistem proricanja (tkz. djotish), ali na vrlo naivan i nestručni način. Bit toga sistema je da čovjek može uvidjeti u svakodnevnom životu određene znakove koje mu šalje njegovo nesvjesno. Ti znakovi služe da čovjek lakše izabere prave stvari koji mu život nudi. Nikola je to previše doslovno shvatio, pa je uskoro počeo tražiti neki dublji smisao u svim mogućim situacijama. To ga je potpuno obuzelo, pa više nije mogao niti normalno živjeti. To na primjeru izgleda ovako: Nikola je ujutro krenuo na posao. Ispred stubišta je vidio kako se dva mačora tuku. Dlaka je bilo na sve strane. Odmah je počeo analizirati zašto su se baš ispred njegovog stana potukle mačke. Jedna je bila tigrasta a druga žuta. Razmišljao je cijelo jutro o tim mačkama i o njihovim bojama kože. Pokušao je pronaći neku unutarnju skrivenu logiku. Kada je mislio da je pronašao rješenje, dogodio se drugi događaj, koji ga je zaokupio. Neki radnik je prolio vrelu vodu po sebi, dok je kuhao kavu. Završio je na hitnoj. Nikola je pokušao naći neku logiku u tome. Kava je crne boje, a to je simbol zla. Tekućina je alkemijski simbol vode, kao kozmičkog elementa, itd. itd. Svaki dan je analizirao sve moguće situacije, u kojima bi se zatekao. Roditelji su primijetili, da nešto nije u redu sa njim, pa su ga natjerali da posjeti psihijatra. Nije trebalo mnogo vremena da se Nikola riješi te manije analiziranja svega i svačeg.

 Iz ovih primjera se zaključuje da duhovnost može biti vrlo opasna ako je doslovno shvatimo. Čovjek mora imati uza sebe iskusnog mentora, koji će ga navoditi na pravilan način razmišljanja o toj istoj duhovnosti. Svaka stvar je poput batine. A znamo da batina ima dva kraja. Ako s njom loše rukujemo, možemo dobiti drugim krajem po vlastitoj glavi.

degmat @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 3, 2011
Raj i pakao & reinkarnacija

Sve religije svijeta uglavnom koriste pojam duše. Što je u stvarnosti ona? Nas su učili na vjeronauku da svaki čovjek ima dušu i da ona ostaje kada čovjek umre. A što je to što od njega ostane? Definicija duše bi trebala biti nešto slijedeće: duša je nevidljiva osobnost čovjeka koja zadržava njegovu bit i nakon smrti. Znači duša je nekakvo nevidljivo tijelo koje može razmišljati, vidjeti, čuti, pričati, gibati se (hodati, a možda i letjeti) identično živom čovjeku. Znači duša ima praktično sve karakteristike živog, samo što to nije fizičko tijelo, nego nekakva nevidljiva netjelesna tvorevina. Sada se pitamo kako onda ona može imati svoje karakteristike slično fizičkom tijelu, ako nije napravljena od materije. Duša je napravljana od nekakve nevidljive fluidne tvari sposobne da sadrži sve misli, osjećaje i sl. karakteristike. Teologija kao takva nema objašnjenje što je to što uspijeva zadržati osnove ljudske psihe i nakon smrti. Neki se mogu pitati što je sa dušama ljudi koji su umrli kao duševni bolesnici ili pak su postali retardirani zbog bolesti ili nesreće. Teolozi kažu da kada retardirani čovjek umre, njegova duša ulazi u nebo, ali ne u bolesnom obliku. Duša spada u specijalnu kategoriju postojanja. Po teologiji duša ulazi u nebo u poboljšanoj verziji, tj. kao idealni osobni oblik individue. Malo neobično za shvatiti, ali crkveni autoriteti traže da se ovako nešto mora uzeti kao aksiomatsku istinu. Duša dakle, odmah nakon smrti biva preoblikovana u nekakvu idealnu nematerijalnu osobnost. Osobe rođene kao retardirane, te takve umru, ulaze valjda automatski u raj, i to u pozitivno izmijenjenom obliku. Malo je veći problem sa osobama, npr. koje obole od alzheimerove bolesti. One su veći dio života bile normalne, a zadnjih nekoliko godina “abnormalne” (da ne kažemo lude). Što će biti sa takvim osobama što se tiče smještaja na nebu. Idu li u raj ili pakao? To se posebno odnosi na velike grješnike koji su potkraj života poludjeli. Zamislite sada da neki sin ima oca – velikog grješnika,  koji je “skrenuo” potkraj života. Sin bi htio da mu otac nakon smrti završi u raju. Preduvjet za to je da se otac mora pokajati za grijehe. Pokajanje je nemoguće, jer je otac u duševnoj bolnici. Po tome znači, da će se on garantirano naći u paklu, jer je sada kasno za bilo kakvo pokajanje. Sin može zvati i samog Svetog oca Papu, ali mu ovaj njegovom ocu ne bi mogao dati odriješenje od grijeha. U svjetovnom zakoniku je to malo drukčije. Prolupani ubojica će i dalje ostati u ludnici, i neće ići na izdržavanje kazne u zatvor. Ovdje sam mislio na nekog ubojicu kome su dokazali ubojstvo nakon što je prošlo dugi niz godina. Primjer bi bio dr. Mengele, koji je (recimo) pri kraju života obolio od alzheimera i više nije ničeg svjestan. Znači, kada takav Mengele umre, odlazi u pakao, ali kao razumna duša, da bi mogao svjesno patiti. Koji je inače smisao kazne, ako čovjek zbog duševne bolesti ne zna da je kažnjen. Tako to kažu teolozi. Samo ne znam kako se nakon smrti vrši ta transformacija iz retardiranog tijela u funkcionalnu dušu. To je valjda “tajna vjere“. Složenu problematiku raja, odnosno pakla je dobro obrazložio jedan moj prijatelj koji pati od shizofrenije. Ovu gadnu psihičku bolest je naslijedio. Već od svoje 15-te godine se vuče po psihijatrima. Dosta uspješno, jer dobiva lijekove na koje mu tijelo dobro reagira. Evo njegovih riječi vezanih za raj : „Ja patim od shizofrenije. To je opaka bolest koja djeluje na moju psihu. Iz tih razloga pijem specijalne tablete. Što će mi se dogoditi ako ih ne pijem? Evo što će mi biti: ujutro ću izaći iz svoga stana i susresti susjeda. On će mi se učiniti jako ružan. Toliko ružan da me to tjera skoro na povraćanje. Neću ga moći niti pozdraviti, nego ću mu okrenuti leđa. Ako otiđem u trgovinu, prodavačica će me nervirati. Neću moći obaviti kupovinu. A kusur koji mi bude vratila ja ću brojati nekoliko puta do svojeg stana, u cilju da budem siguran da me nije prevarila. Osim toga ću imati osjećaj da me netko na ulici prati. Kod kuće ću se svađati sa roditeljima i bratom. Cijeli moj život se pretvara u pakao. Ali zemaljski. Skroz je drukčija situacija sa mojom psihom kada pijem tablete. Onda sam malo pospan, ali mi ne padaju nikakve gluposti na pamet. Mogu jako dobro funkcionirati. Kada ja umrem, što će biti moja duša? Da li ona normalna ili abnormalna. Moja prirodna duša je ona nenormalna. Kada pijem tablete, onda je moje Ja dobro i funkcionalno, ali nije prirodno, jer sam ja izdrogiran. Da li će i nakon smrti moja istinsko Ja biti ono ludo i puno shizofrenije. Svećenici mi tvrda da neće. Moje će se Ja pretvoriti u nekakav duševni ideal, koji će biti nešto mnogo više od normalnog. A to bi onda značilo da će meni Sv. Petar davati i u raju tablete. I to one koje su jače i bolje od ovih zemaljskih“.

Čovjek je smrtno biće. On mora jedan dan nestati. Čovjek također voli pravdu. On ne želi da drugi uživa u plodovima loših djela ili ako je do materijalnih dobara došao na nepošten način. Iz tih razloga je smišljena priča o raju i paklu. Vjerovanje u ovako nešto čovjeka čini u životu zadovoljnim. On radi neke rituale koje mu je propisala svećenička kasta i vjeruje da nakon smrti njegovo JA ne nestaje, nego nastavlja živjeti u raju. U tom istom raju će on uživati u društvu svojih najmilijih koji su prije njega napustili ovaj svijet. Odnosno čovjek umire u nadi da će se ponovo susreti sa svojom rodbinom, umrlom, odnosno s onima koji će umrijeti nakon njega. Svi zajedno će vječno uživati u tom nakon-smrtnom mjestu zvanom raj. A u isto vrijeme se čovjek nada da će svi oni koji su njemu zadali velike muke u životu završiti za kaznu u paklu. Neke religije, kao npr. Islam ima jako detaljno opisano to muslimane čeka u raju. A neke druge religije su opet više općenite sa opisima rajskog uživanja.

Mi smo naučili gledati u raj kao na jedno mjesto gdje ćemo imati maksimalno zadovoljavanje naših čula. Anđeli će služiti pravednike i ovi će uživati u svim blagodatima raja. Piti ćemo nektar i jesti ambroziju, poput bogova sa Olimpa. Na žalost to nema ama baš nikakve veze sa pravim rajem. Raj mi zamišljamo na ljudsko-materijalni način. Krist je rekao da ćemo svi mi samo uživati u Božjem prisustvu. Znači da nema ni jedenja, ni pijenja, ni seksanja. Kako to da se može uživati samo u Božjem prisustvu? Muhamed je čak bio rekao da će Isusu iz Nazareta dati svoju sestru za ženu, kada se budu našli skupa u raju. Od toga nema ništa, jer je to samo jedna od krivih ideja koje ljudi imaju općenito prema raju. Muđahedinima njihovi vjerski autoriteti objašnjavaju da ih u raju (Đenetu) čekaju djevice za seksualno uživanje. To je stvarno ekstrem lošeg opisa rajskog uživanja. Ne znam kako objašnjavaju ti muslimanski vjerski autoriteti, prisutstvo velikog broja djevica u raju. Da li su to autohtone djevice ili pak umjetno stvorene. Pod autohtonim djevicama, mislim na one mlade djevojke koje su umrle mlade, pa završile u raju. A ove druge (umjetne) su valjda neka vrsta ženskih stvorenja sa kojim je Bog napunio raj, da služe muslimanskim vjernicima u radi uživanja. Još jednu stvar nisu objasnili ti muslimanski teolozi: da li su te djevice za jednokratnu upotrebu, ili im nakon seksa opet naraste himen. Najgore što će neki musliman staviti oko pojasa 5 kg TNT sa čavlima i detonatorom u vjeri da će ga nakon što se raznese i pobije 20 ljudi, čekati djevice u raju. Glupost nad glupostima. Na žalost, neki u to vjeruju. Lako da samo vjeruju, nego što zbog takve vjere  ubijaju i sebe i drugog. Ne znam da li ti isti muslimanski teolozi pretpostavljaju da će u raju trebati zgodni i mladi muški “pastusi“ koji će zadovoljavati žene. Ovo je moguće samo ako u raju vlada ravnopravnost spolova. Ako je tamo patrijarhat, kao i u većini muslimanskih zemalja onda će žene morati tražiti zadovoljstvo od običnih smrtnika koji su dospjeli u raj. Valjda će im Bog dati i veliku seksualnu snagu da mogu zadovoljiti te muslimanske vjernice. Ne bi bilo pošteno da muškarce čekaju djevice, a uspaljene žene neki obični mlakonje. Ali će biti problem natjerati muške stanovnike raja da se počnu baviti i običnim smrtnicama, a ne samo da budu aktivni sa rajskim djevicama. Ja sam nastojao malo bolje proučiti ovu građu pa sam našao neke zanimljivosti. Islamski teolozi ipak smatraju da žene u raju neće ostati kratkih rukava. Kao što muškarce čekaju djevice, žene će u raju dočekati posebni visoko-potentni muškarci koji se stručno zovu „Jusufi“. To su jako zgodni anđeli koji bi trebali seksualno zadovoljavati sve žene koje dospiju u raj. Ipak nije u islamskom raju patrijarhat, nego vlada velika ravnopravnost spolova. Allah se pobrinuo da muškarci dobiju adekvatan broj ženskih anđela-djevica, a žene da opslužuju prekrasni muški anđeli. Osim ovih stvari vezenih za seks, kod muslimana je raj mjesto pravog odmora i svih mogućih tjelesnih užitaka. A u kršćana je raj mjesto gdje ljudi ne upražnjavaju seksualne odnose, niti piju, niti jedu, nego po cijele dane uživaju gledajući Lice Svevišnjega. Ja sam osobno za islamski raj. Ovi barem znaju dobro uživati. Rimske orgije su obična dječja igra prema orgijama koje su namijenjene muslimanima (i ostalim pravednicima) u raju.

Nije samo problematičan islamski opis raja, nego to vrijedi i za ostale vjerske grupacije.

Recimo da ste vi katolik koji je umro izmiren s Bogom i došli ste u raj. Odmah će te zapaziti vašeg nekadašnjeg susjeda koji je bio propalica i ubojica, a ipak je završio u raju. To vas je zaprepastilo, pa ste se informirali o njegovom slučaju i saznali istinu. A istina je bila da je vaš nekadašnji susjed završio u Lepoglavi na 30 godina zatvora. Tamo je umro od starosti. Ali je na vrijeme primio posljednju pomast, a uz to se ispovjedio i pričestio.

Odmah nakon toga ste odlučili pronaći svoje roditelje. Oca ste pronašli bez problema, ali majci ne traga ni glasa. Otac vam je ispričao tužnu priču vezano za nebesku sudbinu vaše majke. Ona je na žalost završila u paklu. Kako se to dogodilo? Pa vi ste kao i otac mislili da je ona u raju. Ali ništa od toga. Vaša majka je poginula u saobraćajnoj nesreći dok ste vi još bili jako mladi. Imala je samo 46 godina. Nije se ispovjedila na vrijeme, a imala je smrtni grijeh na duši. I to ništa manje negoli – preljub. Ona je naime imala ljubavnika,  vašeg najbližeg susjeda. Ali su bili vrlo vješti u prikrivanju te njihove nemoralne veze. Vaša se majka nije stigla ispovjediti za razliku od susjeda. On je 20 godina nakon tragične pogibije vaše majke obolio od raka. Umro je poslije par godina od otkrivanja te dijagnoze. A to je bilo sasvim dovoljno da se pripremi za smrt i da se na vrijeme ispovijedi i pričesti. A vaša majka nije bila te sreće. Ona je naglo umrla, odnosno poginula. Ali to nije bilo sve. Vas je u raju dočekalo još jedno iznenađenje. Vi niste znali da je vaša majka koristila kontracepcijsku spiralu par godina. I dogodila se jedna neobičnost. Naime, ona je dva puta ostala u drugom stanju, tj. jajašce je bilo oplođeno. Ali se zbog spirale nije uhvatilo za stjenku maternice, nego je izašlo van kroz slijedeću menstruaciju. A naši kršćanski teolozi kažu da je oplođena jajna stanica, tj. embrij, osoba s dušom. Po katoličkim teolozima, duša ulazi u tijelo odmah čim se spermij spoji sa jajnom stanicom. A ovakva  duša, unatoč tome što je tjelesno bila samo embrij (veličine zrnca od palente), automatski završava u raju. I sada će te vi upoznati dva mala brata, za koje niste ni sanjali da biste ih mogli imati. Samo i tu ima jedan problem. Jedan brat sliči vašem ocu, a drugi brat jako naliči na susjeda. Razlog tome je što je vaša majka u isto vrijeme spavala i s ocem, kao i s vašim susjedom. Znači da će u raju biti jako velikih iznenađenja. Napomena: islamski teolozi su malo rafiniraniji što se tiče duše embrija ili pak malih beba. Oni smatraju da ovakve duše moraju u raju najprije odrasti. Jer nema smisla da je duša neka blastula ili pak gastula. Ali to onda povlači i druge rajske konsekvence: u raju bi trebali postojati specijalni inkubatori za oplođena jajašca, odnosno plod u bilo kojoj fazi razvoja. A na koji način male bebe dobiju duhovnu nadgradnju? Kako nauče govoriti i ljudski se ophoditi? Valjda postoje u raju i dječje jaslice i dječji vrtići? A možda i osnovna škola? A srednja škola? Ne, ona ne treba u raju. Možda eventualno srednja teološka škola i fakultet. Ostale škole nisu potrebne jer se u raju ništa ne radi. Ne treba znati hortikulturu, niti tokariti, niti liječiti ljude. Svi su besmrtni, ne treba im hrana niti piće. U raju je vječito proljeće, pa ne trebaju niti drva za ogrjev. Ne znam što je sa odjećom? Da li su svi obučeni u neke duge svilene haljine. Tako je nekako prikazan Bog na Miccelangelovim freskama u Sikstinskoj kapeli.

Vjera u postojanje raja i pakla zahtijeva još neke specijalne duhovne perturbacije. To se vidi na gornjem primjeru čovjeka koji je završio u raju, a majka u paklu. Ovakvih sličnih primjera će biti jako mnogo. Unutar jedne obitelji će se naći da će na primjer:  djed u raju a baka u paklu, sestra u paklu a brat u raju, majka u paklu a otac u raju. I tako dalje. Kako ću ja onda moći uživati u blagodatima raja, a znam da mi se majka, sestra i djed prže u paklu na laganoj vatri. Kako ću ja uživati u rajskim đakonijama, a Lucifer upravo izlijeva rastaljeno olovo mojoj sestri u usta. Kako ću se ja izležavati na obalama nebeskog oceana, a znam da Sotona sada zabija užarene čavliće pod nokte mome djedu u paklu. Tko će onda uopće moći uživati u rajskim aktivnostima, ako ima ovakvih saznanja? Moj je prijatelj šaljivđija govorio da će svi oni koji završe u raju morati biti dobro izdrogirani. Samo takav čovjek će moći uživati gledajući lice Svevišnjega. Ali se onda postavlja pitanje što je to uopće naša svijest, ako ova mora biti pod utjecajem specijalnih rajskih opijata. Da možda Bog ne namjerava svih nas koji idu u raj najprije hipnotizirati, tako da se ne bi pitali gdje su naši preostali najmiliji. Ili će nam Boga dati surogate za one najdraže koji su nam u paklu. Kao što muslimani imaju rajske djevice i Jusufe, valjda ćemo imati i umjetnu rodbinu. Mi ćemo jadni misliti da je to naša prava majka i sestra, a ono ćorak. Prava majka i sestra su u paklu, a Bog nam je uvalio kukavičje jaje u obliku nekih anđelastih stvorova koji su totalno isti kao naši najmiliji. Samo što se tako nešto ne smije saznati. Ljudi bi se cijelu vječnost pitali da li su to pravi ili lažni članovi naše obitelji. Nitko neće moći onda na miru uživati. Javiti će se i jedna druga problematika koja je spomenuta na početku ovog poglavlja. Vaša majka je u paklu, a nekadašnji susjed ubojica je s vama u raju. I vi će te skupa s njim trebati prisustvovati nebeskim gozbama i zajedno pjevati duhovne pjesme. Normalnom čovjeku je tako nešto neshvatljivo. Pogotovo ako vam je majka u paklu. A moglo bi se čovjeku dogoditi i jedna druga gadna stvar, kao na primjer. Vi ste otišli u raju potražiti mlađu sestru. Rekli su vam da boravi u jednom bungalovu na obali nebeskog oceana. Vi kucate na vrata, a ono vam otvara jedan nabildani crnac. Objašnjava vam o čemu se radi: „Ja sam jedan od jusufa koji seksualno zadovoljava vašu sestru. Ona stvarno zna uživati u seksu. Nisam sam, u bungalovu smo čak tri jusufa u isto vrijeme. Pričekajte malo da vam se sestra uredi. Nije vas još očekivala“. I vi čekate ispred bungalova ne vjerujući svojim ušima. Nije valjda da vam se sestra u isto vrijeme seksala sa čak tri jusufa. Na kraju će te pomisliti da li ste stvarno dospjeli u raj ili je ovo nebeska Sodoma i Gomora. Hitno će vam trebati jedan rajski normabel (apaurin) da dođete k sebi, jer to što vas je dočekalo prvi dan u raju je malo prešlo vaša očekivanja: majka i djed u paklu, imate još troje braće i sestara, susjed ubojica je isto u raju, a sestru vam „rasturaju“ odjednom tri  seksualna anđela! Najteže vam je palo da vam je rodbina u paklu, a to niste ni u snu očekivali.

Možda ipak ne bude ništa od vječnog pakla. Izgleda da je jedan dio službene crkve malo promijenio stav prema grijehu i veličini kazne. Pokojni Papa Ivan Pavao drugi je godine 1999. Izjavio: "Prokletstvo se ne može pripisati Božjoj inicijativi, jer u Svojoj milostivoj ljubavi Bog ne može željeti ništa drugo osim spasenja bića koje je sam stvorio. Vječno prokletstvo nikad nije Božje djelo, nego samonametnuto kažnjavanje onih koji su odlučili odbiti Božju ljubav i milost."

Vjernici bilo koje vjeroispovijedi moraju prestati zamišljati raj na onaj način kako smo naučili da funkcionira naš materijalni svijet. Kristove riječi da ćemo samo uživati u Božjem prisutstvu nam se čine jako nezanimljive i suhoparne. Kakvo je to uživanje bez hrane i pića te dobrog seksa? Kako se može uživati samo u tome da nam je Bog u neposrednoj blizini? Možda ćemo uživati u nekim drugim aktivnostima: surfanju, planinarenju, letenju ili pak u komunikaciji sa rodbinom i prijateljima? Možda ćemo uživati u ljenčarenju, kao da je raj jedna vrsta otoka u Oceaniji ili pak Indoneziji (npr. otok Bali)? To ljudi ne mogu shvatiti jer smo naučili sve gledati na materijalni način. Jednom je naš svećenik rekao da je raj vječna misa na kojoj je Isus Krist za oltarom. Odnosno, Krist je svećenik koji drži misu. Jedan moj kolega je promrmljao: “Što će mi takav raj. Ja ne volim ići na misu pa makar je držao sam sveti otac Papa. Biti će vi vrlo dosadno u takvom raju”. Njegovo mišljenje je identično jednom grafitu: “U raju je dobro, ali u paklu je ekipa”. Ovaj grafit zorno prikazuje odnos običnog čovjeka prema duhovnom životu.

            Postoji jedan zgodan primjer koji će nam objasniti što je to rajsko uživanje. Biti u raju to je stanje svijesti, a ne stanje fizičkog uživanja. A stanje svijesti je nama običnim ljudima previše imaginarni pojam. Primjer izgleda ovako: Jedan čovjek je završio u raju. Ali je Bogu postavio vrlo čudne uvjete. Taj se čovjek dogovorio s Bogom da će on u raju biti istovjetan samom Stvoritelju, tj. da će biti svemoguć. Ali na takav način da tu svoju poklonjenu svemogućnost ne može koristiti van svoje osobnosti. Taj čovjek je bio u raju i s ničim se nije izdvajao od ostalih. Neki su se čudili zašto on ne koristi nikakve užitke koje mu stoje na raspolaganju. Njegovi su odgovori bili upravo onakvi kakvo je stanje svijesti čovjeka u raju:

-          Gospodine zašto vi ne jedete rajske đakonije i ne pijete rajsko vino?

-          A zašto bih ja uopće nešto jeo i pio. Pa ja se osjećam kao Bog. Moje nepce ne treba tako nešto jer ja bez prestanka imam takav doživljaj kao da konzumiram nešto što nadilazi svako poimanje čovjeka u raju.

-          Zašto ne uzmete neku od rajskih djevica ili čak više njih i da s njima uživate u dobrom seksu.

-          Glupost, što će mi rajske djevice. Moj mozak je u vječitom orgazmu. I to u takvoj ekstazi o kojoj vi ne možete ni sanjati.

-          Zašto ne biste išli uživati u dobrom humoru. Ima u raju mnogo humorista koji nas uveseljavaju i zabavljaju.

-          I to je za mene glupost. Ja se neprestano u sebi smijem. Ja sam uvijek veseo i radostan i to u neopisivom intenzitetu.

-          A da otiđete uživati na pješčanim obalama  nebeskog oceana?

-          Hvala, to mi nije potrebno. Ja sam već tu dugo vremena. Ne moram ići tamo jer ja to doživljavam sve u sebi.

 Tako nekako izgleda stanje svijesti čovjeka u raju. Njemu ne trebaju nebeske aktivnosti. Znamo da je cilj aktivnosti u raju (jedenje, pijenje, seksanje i sl.) čisto uživanje. Samo što čovjek u raju uživa i bez provođenja tih  aktivnosti u djelo. On je uvijek u najblaženijem mogućem stanju. Njemu ništa ne treba jer sve ima. Sve ima u sebi. Kad čovjek radio što voli, onda on uživa. Ako je to seks, onda uživa u seksu. Ako mu je hobi ribolov, onda jako uživa u izvlačenju zubatca od 5 kilograma. Ako voli ništa ne raditi, onda će sjediti na udobnoj ležaljki na pješčanoj plaži ispod suncobrana, pijuckajući martini s ledom. Ali u principu se postavlja pitanje: tko je taj koji uživa. To uživa naš mozak. Naše ruke ne uživaju. Noge također. Uživanje je svijest. To je nama jasno dok je čovjek živ, jer ima tijelo, odnosno mozak. Ali kad čovjek umre, on nema više mozak u materijalnom obliku. Možda ima neki duhovni mozak, ali to znanstveno nije dokazano. Eksperti duhovnih nauka tvrde da i dalje egzistira neka vrsta svijesti, ali ona nije materijalna. I da takva čista nematerijalna svijenost može uživati, ili patiti. Prava istina se ne zna, ali postoje brojni pojedinci koji su bili na rubu smrti. Oni tvrde da je njihova svjesnost nastavila svoje postojanje neovisno o tijelu. Ova vrsta svjesnosti može uživati samo u svome postojanju a ne u radnjama koje dovode do užitka. Mi na žalost to ne možemo predočiti, pa nastojimo sebe zadovoljiti vjerovanjem u neke nerealne priče. Indijci su za rajsko stanje svijesti smislili jedan specijalni pojam: „sat ćit ananda“. A to se prevodi kao „svijest vječnog blaženstva“. Takvo stanje svijesti bi čovjek mogao predočiti kao jednu vrstu vječnog orgazma koji nikada ne može dosaditi. Samo što taj orgazam nije seksualne prirode, nego neke specijalno duhovne.

                 Osim vjerovanja u postojanje raja i pakla, postoji i jedno drugo vjerovanje koje dominira istočnjačkim pogledom na svijet. A to je seoba duša ili reinakrnacija. Čovjek nakon smrti biva ponovo rođen u nekom drugom tijelu. Kakvo će to novo tijelo biti, ovisi o tome da li je osoba bila dobra i poštena ili zla i pokvarena. Zle osobe će dobiti novo tijelo koje će biti bolesno. A vjerojatno će se roditi u siromašnoj obitelji ili u okruženju gdje vlada glad i politička nestabilnost, odnosno rat i slične nedaće. Ako je neka osoba bila ekstremno loša (na primjer: plaćeni ubojica), taj bi se mogao ponovo roditi kao životinja. Normalno, dobre osobe će se roditi u ljudskom tijelu, kao bogate i zdrave te će dugo uživati u svojoj novoj reinkarnaciji. Ovdje se javlja jedan vrlo važan problem. A to je da se nitko ne sjeća svojeg prethodnog (ili prethodnih) života. Kada čovjek umre, on će zaboraviti svu psihičku nadgradnju koju je imao u tom životu. U novom životu on dakle starta od nule. Što to meni znači da sam je u prethodnom životu nešto bio? Ništa, jer se ja toga ne sjećam. Ja sam mogao biti Gaj Julije Cezar ili neki ruski seljak u 18. Stoljeću. Mogao sam biti i neki indijanac ili neki kinez. To meni ništa ne znači što sam prije bio, jer o tome nema sjećanja. Mogao sam biti bilo što, uključujući i nešto neživo. Mogao sam biti ne Julije Cezar nego mač Julije Cezara, ili njegova šlapa. A možda njegov  konj. Duhovnjaci reinkarnacije kažu da je važno što sam prije bio jer će to odrediti moj budući život. To je možda važno samo iz razloga da ja sada mogu sebi nekako objasniti zašto meni tako dobro ili pak loše u životu ide. Ovo vjerovanje je jedna vrsta racionalizacije uzroka ljudske patnje. Svi mi patimo, po ovoj teoriji, jer smo bili loši u prethodnom životu koje ge ne sjećamo. A sada nam ide sve po loju jer smo prije bilo dobri. Koliko tu ima prave  istine, to se ne zna. Neki duhovni učitelji (npr. reikisti) tvrde da mogu natjerati čovjeka uz pomoć hipnoze da se sjete svojih prethodnih života.  Neki suvremeni psihijatri su se bavili takvom vrste hipnoza i (navodno) su imali jako dobre rezultate. O tome postoje brojne knjige. O toj teoriji reinkarnacije i o sjećanju na prijašnje živote ja imam svoju zamisao. Ja vjerujem da bi se malo detaljnijim istraživanjem došlo do toga da bi ne mnogi sjetili svojih prijašnjih života na takav način da su bili osobe koje su živjele u isto vrijeme. A također bi se nekolicina sjetili da su bili ista osoba. Po klasičnoj teorije reinkarnacije je ovo nemoguće. Nitko ne može biti da je u ranijoj reinkarnaciji živio jedne godine u više tijela. Nemoguće se sjetiti da sam ja godine 1783. bio ruski seljak star 34 godine i neki bantu crnac star 41 godinu. Niti je moguće da se netko drugi osim mene sjedi da je i on bio taj isti ruski seljak (ili bantu crnac). Ja mislim da je to moguće jer je sjećanje na prethodne živote jedna vrsta vraćanja kolektivne memorije u svijest pojedinca. Ova hipoteza je samo nastavak teorije o kolektivnom nesvjesnom koju je osmislio čuveni psihijatar Carl Gustav Jung. Sva proživljavanje svih ljudi u tijeku cijele povijesti ulaze u ovu kolektivnu memoriju. U posebnim slučajevima, kao što je to hipnoza ili neki teški traumatični događaj, moguće je da neki pojedinac povrati pojedine isječke iz te zajedničke memorije cijelog čovječanstva. A da li je to sjećanje stvarni doživljaj konkretne sada živuće osobe je upitna stvar.

Do kada se ljudska duša može seliti iz tijela u tijelo? Oni koji vjeruju u reinkarnaciju kažu da taj proces traje nebrojeni broj puta, ali ipak jednog dana završava. Reinkarnacija  prestaje onoga dana kada čovjek doživi savršenstvo, tj. onoga dana kada se čovjek prosvijetli. Tada njegova svijest postaje identična svijesti Stvoritelja. Prosvijetljena osoba je došla do kraja svoje psihičke evolucije jer se sjedinila s Bogom. Takva duša se vratila Bogu. Ako pogledam jednu definiciju smrti, što za nju kažu vjernici u raj i pakao, vidjeti ćemo jednu neobičnost. Vjernici kažu da se čovjek nakon smrti vraća Bogu. Samo što ovi vjeruje da se samo pravednici vraćaju Bogu odlaskom u raj, dok grješnici odlaze u pakao. U paklu su ovi vječno distancirani od Boga. Osobe koje vjeruju u reinkarnaciju se vraćaju Bogu tek onda kada se prosvijetle. Onda su one u raju. Ali ovaj raj je stanje svijesti. A prije sam rekao da raj ne može biti ništa drugo negoli stanje svijesti. Raj nisu nikakvi kampovi za uživanje duša. To je primitivno razmišljanje o raju. A također suvremena teologija naslućuje da je Božja milost toliko velika da Bog neće dozvoliti da ikoji pojedinac zauvijek propadne. Bog će sve napraviti da i najveći grješnik jednog dana završi u raju. Samo što se taj grješnik mora pokajati i sebe promijeniti. Na kraju zaključujemo da uopće nema neke velike kontradikcije između vjerovanja u reinkarnaciju u  vjerovanje u raj i pakao. Razlike su minimalne.

Postoji jedna hibridna hipoteza koja povezuje reinkarnaciju sa vjerovanjem u postojanje raja i pakla. Suvremena teologija naslućuje da je Božja milost toliko velika da On neće dozvoliti da čovjek završi u paklu, na vječnim mukama. Ako je ta teološka hipoteza točna, kamo će onda završiti grješni ljudi. Svi će onda u čistilište. Smisao čistilišta nije samo u tome da duša tu pati za svoja nedjela, nego je njegov smisao i u „preodgoju“ grješnika. Poput zatvora koja imaju sva civilna društva. Zatvor služi i kao kazna i kao mjesto za preodgoj, da bi građani nakon izlaska iz zatvora postali funkcionalni članovi zajednice. Takva analogija vrijedi i za čistilište. Da li čistilište stanje svijesti ili je i ono jedan kamp za preodgoj i ispaštanje grijehova. Ja vjerujem da je čistilište stanje svijesti. A teologija smatra da skoro nema toga čovjeka koji neće završiti u čistilištu nakon smrti. Čak i najveći sveci vjerojatno neće odmah u raj. I oni će na preodgoj. Tko to nama garantira da čistilište nije u stvarnosti jedna nova reinkarnacija? Zapadna teologija ne bi  mogla „prožvakati“ ovako nešto. Moje mišljenje je da bi istina mogla biti upravo takva: čistilište je nova reinkarnacija čovjekove duše koja se nije uspjela toliko usavršiti u tijeku posljednjeg života da bi nakon smrti odmah došla u raj. Ali duša ne ulazi u raj. Ona se vraća Bogu. Takva duša i Bog postaju jedno. Nisu tu u pitanju nikakva zborna mjesta za uživanje, nego se duša stapa s najvećim mogućim užitkom. Ona se stapa s Božjim bitkom.

degmat @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 4, 2010
 Egzistencijska dihotomija

Prije desetak godina,jedan se 18.-godišnjak ubio u školi aktivirajući nekakvu eksplozivnu napravu. On je to napravio u praznoj učionici za vrijeme velikog odmora. Srećom da nitko nije naišao, jer bi i njega bila raznijela ta eksplozivna naprava. On je ostavio za sobom oproštajno pismo, ako ga možemo tako nazvati. Naime, na školskoj ploči je napisao samo jednu kratku rečenicu, koja je objašnjavala razlog njegovog postupka. Većina nas bi pomislila da je učenik bio drogeraš, da je možda odrastao u nesređenoj obitelji, ili pak da je imao jako teško djetinjstvo. Također bi neki pomislili, da ga je možda djevojka ostavila, da mu se otac opija ili pak majka prostituira. Možda su jako siromašni, možda je pao u kockarske dugove.  Možda su mu pronašli rak, od kojeg će umrijeti u bolovima. Možda je vrlo ružan, pa ne može pronaći djevojku. Možda je psihički bolesnik za psihijatriju. Na žalost, ništa od gore navedenog. Pa zašto se, pobogu, jadan mladić ubio. Što je to pisalo na ploči? Na ploči je pisala kratka rečenica: “Ovaj život nema smisla”.

Na žalost ja sam na vlastitoj koži doživio snagu egzistencijska dihotomije, odnosno vakuuma. Meni je par godina jedan primarijus operirao neki čir u usnoj šupljini. Bio sam najavljen na kontrolu poslije mjesec dana. Dolaskom u ambulantu me je dočekalo jedno bolno iznenađenje: moj primarijus se ubio. Kako je to moguće, a meni je čovjek izgledao sasvim u redu. Bio je veliki stručnjak i stabilna osoba, barem ono što sam ja mogao zamijetiti. Medicinska sestra mi je opisala daj tragičan događaj: Studenti treće godine su čekali profesora da obavi predavanje. Profesor je kasnio već pola sata, pa su ga neki otišli potražiti u njegov kabinet. Znali su da je na fakultetu, jer su ga neki zamijetili sat ranije, a službene osobe nisu vidjele razlog kašnjenja. Na žalost, profesora i doktora medicine starog oko 55  godina pronašli su obješenog u svojoj kancelariji (kabinetu).  Odmah će neki pomisliti slično kao i u prvom primjeru, samo će dodati nešto kao na primjer: imao je loš bračni život, ili pak djecu -  propalitet. Ništa od toga. Brak mu je bio jako dobar, djeca odlična (oba sina  sa fakultetom i sretno oženjena). Ovaj profesor nije ostavio nikakvo oproštajno pismo. Na temelju razgovora sa studentima koji su njega poznavali, ja sam zaključio da se on ubio iz istih razloga kao i naš učenik u prvom slučaju. Neki čitatelji su još i mogli reći u prvom slučaju: “mladost – ludost“, ali što reći u drugom slučaju, jer se ne radi o balavcu, nego o ozbiljnom, cijenjenom i obrazovanom čovjeku. Da bismo shvatili kako izgleda u praksi osjećaj egzistencijske dihotomije odnosno vakuuma ja sam skovao slijedeću priču vezanu za moga doktora. Nastojao sam se malo bolje upoznati sa dometima suvremene psihijatrije, odnosno o metodama koje ona koristi za pomoć čovjeku koji pati od takve vrste depresivnog osjećaja. Na žalost, nisam baš primijetio da suvremena psihijatrija barata mehanizmima koji lako eliminiraju osjećaj egzistencijskog vakuuma. Snaga psihijatrije je u medikamentima koja ona pripisuje. A sama psihoanaliza je vrlo manjkava i ograničenog dometa.

Sada pretpostavimo kako bi tekao razgovor između  Frankla, osnivača logoterapije (terapija smislom života) i doktora koji se namjerava ubiti:

 

Frankl: Poštovani kolega, vas su poslali kod mene, jer pokazujete ozbiljne suicidalne namjere. Da li biste mi rekli, zašto biste se htjeli ubiti.

Doktor: Cijenjeni  psihijatre, ovaj moj život nema smisla.

Frankl: Kako to mislite, recite točno što vas muči. Imate li kakvih problema kod kuće, sa studentima, jeste li ozbiljno bolesni?

Doktor: Ništa od toga moj doktore. Vidite sami da ovaj život nema nikakvoga smisla. Evo, stekao sam solidnu karijeru, imam dva dobra sina i vjernu ženu. Standard mi nije loš.  Živim u velikome stanu, imam vikendicu na moru, vozim skupog terenca. Ali na žalost, to mene ništa više ne čini sretnim. Dok sam bio mlađi, bijah opčinjen karijerom. Ali sam imao i vremena da nađem solidnu životnu suputnicu. Sada imam 55 godina i jako sam svime time zasićen. Vidim da ubrzano starim, moj biološki sat ističe. Uskoro me čeka smrt, a da nisam uopće shvatio za što sam bio na ovome svijetu. Zavidim svojoj pokojnoj baki koja je svaki dan molila 3 krunice za spas svoje duše. Volio bih da i ja mogu vjerovati u te bajke o Bogu i zagrobnom životu. Na žalost, ja nisam takav. Prije neki dan,dok sam pregledavao jednu mladu pacijenticu, palo mi je na pamet, koji vrag ja ovo radim, što postižem svojim angažmanom, kuda to sve vodi? Kada sam bio mlađi, bio sam opčinjen seksom, pa su mi ovakvi pregledi bili ugodni, mada sam ih radio strogo profesionalno. Ništa me više ne oduševljava. Vi biste rekli da sam pao u memopauznu krizu. Vjerojatno tu ima nešto istine, ali ja osobno smatram da sam sa godinama došao do zrelosti, te da više nemam životnih zadatka koji su me prije zaokupljali. Sada vidim da je sve ovo besmisleno.

Frankl: Cijenjeni kolega, ja vas dobro razumijem, ali zar ama baš ništa više u vašem životu vam ne pričinjava radost. Ako već ne vaš posao, zašto ne biste imali neki opuštajući hobi, ili se pak prepustili igri sa unučićima.

Doktor: Na žalost ništa mi to ne pričinjava radost, jer znam da sve to vodi u smrt i propast. Život mi brzo ističe, a pomisao na smrt mi stvara mučninu. U svakom mome aktu vidim samo: “Čemu sve to“. Zbog toga sam odlučio da svu ovu muku skratim.

Frankl: Ja znam da vi ne vjerujete u Boga, ali zar vi stvarno mislite da je cijeli ovaj život jedna velika besmislica. Vjerojatno nešto postoji što je napravilo čitav univerzum i dalo mu neki viši smisao. Jedini je problem, što mi sa našim ograničenim umom to još ne vidimo. Naš je zadatak na ovome svijetu da pridonesemo evoluciji ljudskih bića. Imate 3 slatka unučića, pa biste mogli sa njima provesti malo više vremena. Kako je moguće da vas ne oduševljava igra sa njima.     

Doktor: Prije me je to oduševljavalo, a sada mi je to dosadno. Imam osjećaj da glumim majmuna igrajući se sa djecom.

Frankl: A da pokušate ići na duhovne vježbe kod našeg velečasnog Suca. Svi pričaju da on stvarno daje nadu svakom čovjeku.

Doktor: Doktore, ne budite naivni, pa ja vam ne vjerujem u te bapske priče, pa makar vlč. Sudac imao stigme po cijelome tijelu. To su za mene same gluposti, a stigme su jedan oblik autosugestije. On mi ne može pružiti nadu u ono što ja ne vjerujem. To bi bilo dobro za moju pokojnu baku. Za mene ne.

Frankl: Cijenjeni kolega, pa pronađite nekog gurua iz New Age, možda će vam meditacija i kontemplacija pomoći da nađete viši smisao, a ne da smišljate kako da se ubijete.

Doktor:  Ja ne vjerujem u sve te Hare Krishna gluposti. Pa niste tako naivni da ću ja sa svojih 55 godina života ponavljati nekakve budalaste riječi po cijeli dan. Lijepo sam vam rekao: niti vjerujem da će mi pomoći moljenje 10 krunica dnevno, niti ponavljanje 2000 puta Hare Krishna. Nisam vam ja naivac koji je u pubertetu i koji se svačim oduševljava. Jednostavno priznajte da mi ne možete puno pomoći, jer sve te vaše ideje kod mene jednostavno ne pale.

Frankl: Ipak bih vas zamolio da ne razmišljate o tome kako se ubiti. Valja znate da sam ja bio 3 godine zatvoren u Auschwitzu, te da sam preživio pravim čudom. Mi logoraši, unatoč poražavajućim uvjetima života uopće nismo razmišljali o samoubojstvu. Sva naša snaga je bila usmjerena na preživljavanje u nemogućim uvjetima. Pročitajte, molim vas moju knjigu “Zašto se niste ubili “.

Doktor: Tu sam knjigu  već pročitao dok sam bio student medicine. Bila mi je jako dobra. Sada mi baš previše ne pomaže.

Frankl: Gospodine, vi ste u vašoj višegodišnjoj praksi sigurno imali pacijenata sa malignim oboljenjima. Mnogi su se liječili uz pomoć teških operacija. Na žalost, unatoč svim mogućim načinima liječenja veliki je broj podlegao zloćudnoj bolesti. Vidjeli ste da mnogi ulažu nadljudske napore da prežive što duže sa opakom bolešću. Ne znam, da li ste uopće imali pacijenta koji se htio ubiti, da sebi skrati muke. Njima, koji su na samrti, ovaj je život imao smisla, dok vama, koji imate sve u životu, on vam se čini bez ikakvog smisla.

           Doktor: Vama bi najbolje bilo, kao terapeutu, da me mogu zadovoljiti, bilo kakve aktivnosti, koje bi mi odagnale loše raspoloženje i intenzivni osjećaj apatije prema svemu u životu. Vi biste htjeli da mene ispunjava recimo: edukacija studenata, humanitarni rad, odnos prema obitelji, nova znanja i što sve ne. Rekao sam vam sto puta da to ne vodi ničemu. Jedino što nas čeka je starost i smrt. To je jedina realna stvar u životu. Ostalo je sve prolazno. Sjećam se jedne priče iz biblije kada veli propovjednik:  Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

Frankl: Vi me neobično podsjećate na čuvenoga dubrovačkog naučnika Ruđera Boškovića, koji je u svoje stare dane postao totalni životni pesimist. Priča se da je uspijevao svojega sugovornika natjerati u totalno očajavanje, da su neki od njega bježali kao vrag od svete vode. U mladosti je uvijek zračio vedrinom i optimizmom, a bavio se plodonosnim naučnim radom. Ne znam što mu je došlo da postane veliki  duhovni katastrofičan. Vi ste doktore potpuno obuzeti “duhovnim materijalizmom”, pošto smatrate da je život u stvari kemijski proces u našem tijelu, a mi sami  smo nastali slučajnim odabiranjem u procesu evolucije. Pogledajte, vidite da mi nismo samo umne životinje već imamo i velike duhovne mogućnosti da se izrazimo u svojoj punini života. Pred vama stoje još brojni zadatci koje biste mogli sa užitkom rješavati. Pogledajte samo mlade studente koji su željni znanja koje im vi sa vašim iskustvom možete pružiti. Mnogi bolesni čekaju da im pomognete. Zar ne shvaćate da biste sa vašim nepromišljenim potezom – samoubojstvom, izazvali veliko razočarenje kod pacijenata koji u vas gledaju kao posljednju nadu. Što će tek misliti o vama vaši studenti ako se ubijete. Vodite računa da se radi o budućim stručnjacima, koji bi trebali ljude liječiti. Vaše bi samoubojstvo bilo za njih poražavajuće.

Doktor: Vi to jako lijepo objašnjavate, ali mene se uopće na tiče što će biti sa onima koji ostaju poslije mene. Mnogo ste mi toga rekli, ali u principu, to meni ne pomaže. Uporno mi pokušavate nametnuti nekakve razloge zbog kojih ću živjeti i dalje ovaj besmisleni život. Jedino što znam da za najviše 10-20 godina mene neće više biti. Niti ću otići u raj ili pakao, niti ću se ponovo roditi. Jedino što znam da nakon smrti nema apsolutno ničega. Moj dragi kolega sve je ovo isprazno. Cijeli naš život je isprazan. Sve je ovo jedan jad i bijeda koja završava smrću.

Frankl: Kako ste u to sigurni. Kada vi umrete, vaša dobra djela ostaju, a ostaju i uspomene na vas kao dobročinitelja.

Doktor: Jako ste dosadni, to meni onda neće ništa vrijediti, jer neću postojati. Sa tim mojim dobrim djelima možete samo obrisati neku stvar.

Frankl: Imam osjećaj da ste previše čitali Dawkinsa. U njegovim djelima je previše krute materijalnosti, a premalo duhovnosti. Dawkins uporno zagovara teoriju da smo mi obični biokemijski roboti. Možda to i jesmo, ali ne onako kako nas on želi prikazati. Njegova teorija ne uzima nešto najvažnije u obzir. Mi nismo samo biološki roboti. Čovjek je jedini biološki stroj sposoban voljeti svoj bližnje. On jedini može imati suosjećanje prema patnjama okoline. Naše tijelo i naš um je savršenstvo kreacije.

Doktor: Točno, mi jesmo savršenstvo, ali ne kreacije, nego savršenstvo dobre muške naprave. U pravom smislu riječi i u prenesenom smislu. Cijeli naš život je jedan veliki paradoks. Lao Ce je rekao da je istina uvijek paradoksalna. Njegove misli je poslije više od 2000 godina, jedan drugi veliki kinez rekao skoro isti način. To je bio Mao Ce Tung. A njegove dubokoumne riječi vezane za paradoks Istine glase: “Vagina je velika stvar, ako je dovoljno mala”.

Frankl: Pobogu, kolega, čemu kakav cinizam. Vi stvarno vjerujete da je cijela naša stvarnost i mi u njoj, običan slučajni događaj. Je li stvarno moguće da je sve ovo nastalo igrom slučaja?

Doktor : Ako mislite drukčije od onoga što ste rekli, onda ste neprijatelj cijele znanosti i svih njezinih dostignuća. Nećete valjda tako elegantno odbaciti Darwina i opet uvesti nekakve kvazi-religiozne teorije o postanku čovjeka. Koliko je trebalo vremena, truda i proučavanja dok se nije dokazao Darwinizam. Kolega Frankl, vi ste ipak školovani liječnik. Jako bi me razočaralo da ne vjerujete u ono što smo učili o nastanku svijeta, odnosno biologije živog. Niste valjda toliko ludi da će te tvrditi da smo potekli od Adama i Eve.

Frankl: Osobno vjerujem da nas život nije samo čisti slučaj. Nešto upravlja sa svima time. Svi mi imamo brojne zadatke na ovome svijetu koje moramo ostvariti.

Doktor: Pričate neznanstvene gluposti. Naš jedini zadatak na ovome svijetu da dobro i često upražnjavamo seksualne odnose. Na taj način ćemo produžiti našu vrstu bioloških robota. Ali čak je i to upitna svrha. U gimnaziji sam čitao lektiru. Jedan francuski pisac je napisao nešto interesantnog o tome. On se pitao, što je veći zločin: ubiti čovjeka, ili ga roditi. Ako ubiješ čovjeka, njemu si skratio muke koje je mogao imati do kraja života. Onaj koji rodi čovjeka, radi veći grijeh nego da ga je ubio. Rođenjem je čovjek ušao u postojanje na ovome svijetu. Tu ga čeka jad, bolest, siromaštvo i smrt. Svaki je roditelj kriv što je donio na svijet jednog novog patnika. Stoga treba njih strože kazniti nego ubojicu. Baš me zanima u čemu vi, moj cijenjeni kolega, nalazite smisao u ovom životu.

Frankl: Mi smo kreatori i umjetnici života. Naš život mora biti ispunjen djelatnošću. Naša aktivnost mora biti aktivnost jednog umjetnika. Njega u potpunosti zaokuplja stvaranje umjetničkog djela. Na taj se način on izražava svoja najdublja duhovna stremljenja. Umjetnici stvaraju djela koja nisu materijalne prirode. Jedna skulptura ili slika nije samo komad kamena ili platna. To je izražavanje duše samog umjetnika.

Doktor: Po tim vašim zamislima, ja bih trebao dovesti nekakav viši smisao u svoj rad. Kada liječim čovjeka, moram sebi predočiti da je to jedna vrsta umjetničkog djela, a zadovoljstvo koje imam kada sam uspio pacijenta izliječiti je isto kao što je to imao Michelangelo kad je napravio Davida.

Frankl: Vrlo ste blizu ideji kreatora i umjetnika života.

Doktor: Veliku umjetnost u svome poslu sam imao prošli tjedan. Došao je kod mene jedan djedica da ga pregledam. Imao je jaku upalu grla. Sjeo je na sjedalicu kod mene i otvorio usta. Srećom da sam ja imao gazu preko nosa, jer bi se ugušio od smrada. Kao da je djed pojeo kilo češnjaka prije dolaska na pregled. I to nije bilo dosta. Trebao sam mu dubinski pregledati grlo sa ogledalcem. Skinuo je djedica protezu i stavio je u čašu pored mene. Skoro da nisam povratio. To svoje zubalo on nije prao otkad ga je dobio. A prije par mjeseci mi se dogodilo nešto još goreg. Nekoj djevojčici sam vadio bris grla. Nisam znao da ima tako osjetljivo grlo. Posljedica je bila da me je ova ispovraćala cijeli doručak kojeg je izgleda pojela u čekaonici. Pola sadržaja iz njezinog želuca je završilo meni u krilu. Morao sam otići kući da se presvučem. Tako ti moj doktore Frankl izgleda umjetnost mog poziva.

Frankl: Zašto uzimati za primjere samo loše stvari? Zašto ne pokušati vidjeti i svjetliju stranu vašeg životnog poziva?

Doktor: A da vam citiram jednu haiku pjesmicu mojeg susjeda. To je kapetan duge plovidbe u mirovini. Često mi priča svoje pomoračke dogodovštine. Pisao je neke jednostavne pjesmice o pomorcima i njihovom kruhu sa 7 kora. Evo jedne njegove haiku-pjesmice koja u potpunosti izražava umjetnost pomoračkog zvanja. U njoj se vidi sva romantika i ljubav koju jedan mornar može gajiti prema svome zanimanju:

Sjedim sam ko ćuk

između 4 lamarina

drago moje more

pizda ti

materina.

(napomena: lamarin je dalmatinski pojam za metalni lim)

Frankl: Izgleda da ću se ja morati ubiti umjesto vas. Nikad nisam imao težeg pacijenta. Vi ste totalni nihilist, cinik i pesimist. Neću uz to niti spominjati da ste jako prosti. Ovaj puta ste stvarno malo pretjerali.

Doktor: Vi me samo izazivate i vučete za jezik. Pretpostavljam da niste ljubitelj japanske umjetnost. Bolje bi bilo da u našim aktivnostima izražavamo sebe kao nekog evropskog umjetnika. Dobio sam ideju kako bi trebao izgledati naš razgovor sa toga stanovišta.

Frankl: Nadam se da vaša ideja, ovaj put neće biti toliko prosta.

Doktor: Uopće nije prosta. To je više, životni stav i životna filozofija jednog poznatog svjetskog dramaturga. To bi ovako nekako bilo: Gospodin Frankl i neki doktor sjede u hrvatskim foteljama, dok na hrvatskim zidu, hrvatski sat, otkucava 7 hrvatskih sati i 30 hrvatskih minuta.

Frankl: Mislio sam da će te citirati nešto iz “Mita o Sizifu” , a vi ste izgleda uzeli “Ćelavu pjevačicu”. Cijeli vaš um i cijela vaša svjesnost je zatrovana. Vi ste ušli u spiralu smrti. Iz nje možete izaći samo skokom. Loše će te završiti ako to ne napravite.

Doktor (upada u riječ): Točno je da moram napraviti skok iz te spirale smrti. To bi Željko Bebek ovako rekao: Hop, cup  poskoćiću, s desetog kata iskoćiću.

Frankl: Grozno. Kako se možete tako igrati svojim životom? Morate pod hitno pronaći barem jednu malu životnu iskru koja kod vas ne izaziva pesimizam i nihilizam. Svi mi znamo da je život prolazan i da nas čeka smrt.  Mnogi kažu da nakon smrti nema ničega. Ali mi živimo. Nama ja dato da provedemo na zemlji određen broj godina. Moramo ga ispravno koristiti. Moramo istraživati ovaj svijet i nas same, da bismo jednog dana otkrili puninu života. Onda ćemo moći naći odgovore na teška pitanja: Gdje smo? Zašto smo? Kuda Idemo?

Doktor: Jedan moj stariji kolega, inače ginekolog je znao odgovore na ta pitanja. Oni vam se neće baš svidjeti, ali što ja tu mogu. Odgovori glase: Gdje smo? – U govnima do ušiju! Zašto smo?- Za kurac smo! Kuda idemo?- U tri pizde materine.

Frankl: Jao, jao, jao. Kolega, pobogu kolega što se to s vama događa. U što ste se to pretvorili. Gdje je nestao vaš životni optimizam? Vi uvijek izvlačite na površinu sve najgore što čovjek može iskusiti. Gdje je ljubav? Gdje je sreća? Što čovjekov život nema i svjetliju stranu.

Doktor: Danas smo za ručak  imali ćevape. Ja sam pojeo 7 ćevapa. Psihijatar Frankl je pojeo 6 ćevapa. Ćevapi nisu iz hrvatske kuhinje. Oni su bosanska kuhinja. Ćevapi su bili jako masni.

Frankl: Kolega, idite k vragu i vi i sav vaš  “teatar apsurda”. Stvarno ste mi digli tlak. Ne mogu više slušate te gluposti. Za danas je dosta psihoanaliziranja. Bojim se da ću poslije vas i ja sam morati ići kod nekog psihijatra. Vidimo se u srijedu u isto vrijeme. Samo bih vas zamolio da ostanete živi do tada.

Doktor: Za kraj ću vam ispričati jedan vic. Sami ste me na njega podsjetili, kada ste spomenuli teatar apsurda. To je inače iz Becketovog  “Svršetka igre”. Ovako ide taj vic: Jedan čovjek je odlučio sašiti nove hlače. Otiđe krojaču i ovaj mu uzme mjeru, te ga naruči za 7 dana. Kada je došao na probu, uvidio je da nije dobro ispala lijeva nogavica. Opet ga je naručio za 7 dana. Ali ni nakon toga nije bilo dobro. Prednjica je ispala kriva. I ovaj pun je bio naručen za 7 dana. Na kraju su te hlače bile gotove, ali je za to trebalo više od 5 tjedana, da ispadnu kako treba. Čovjek je bio ljut na krojača. Na preuzimanju hlača mu je rekao: “Poštovani gospodine, Bogu je trebalo 7 dana da stvori nebo i zemlju, a vama je trebalo ništa manje negoli 5 puta više”. Krojač mu odgovori: “Samo bi vam htio skrenuti pažnju na hlače koje sam vam ja napravio. Pogledajte dobro moje djelo, pa ga tek onda usporedite sa svijetom kojeg je Bog napravio”.

Kao što vidimo iz gornjih dijaloga , Viktor E. Frankl nije uspio da uvjeri svojeg kolegu da se isplati živjeti. On mu je na sve moguće načine pokušavao pomoći, objašnjavajući primarijusu razloge zbog kojih se isplati živjeti, mada nas čeka neminovna smrt. Gospodin Frankl je pokušavao objasniti stvarnost našeg postojanja sa čistog psihološkog aspekta čovjeka, kao jedinke koja ima svoj život koji mora proživjeti. Njemu je najvažnije pomoći i objasniti, kako da se živi sa što manje boli koje izaziva “egzistencijalna dihotomija“. On od čovjeka zahtijeva da previše ne filozofira, nego da sebi organizira život koji ga može ispuniti. Apsolutni smisao života on ne objašnjava, jer ga se u stvarnosti ne može ni shvatiti, odnosno ni pružiti. Tu se lako zamjećuje da su dometi suvremene psihijatrije vrlo ograničeni ako je u pitanju „liječenje“ egzistencijskog vakuuma ili dihotomije. Jedina snaga suvremene psihijatrije je u medikamentima. To su kemikalije koje mijenjaju našu svijest, tako da se čovjek osjeća bolje i lagodnije. Ali te kemikalije u principu ništa ne lijeće, one samo stvaraju umjetni osjećaj sreće.

degmat @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.